Moj život se ovdje dijelio, na ono što je bilo, i na ono što ne znam šta će biti. Čekao sam u zasjedi, kao lovac, pažljiv i strpljiv, ali nisam bio siguran da li i mene ne čeka zasjeda, da neću i ja biti ulovljen. Drug pored mene umirio bi mi jezu zbog nečujnog koraka koji mi šalje sudbina. Bilo je strave u tom osjećanju mraka i tajne iza svega što ne vidim, tajne što će se meni otkriti, ali i tihog likovanja što će se desiti ono što čekam, što sam ja izabran da budem izvršilac volje jače od moje. Ali ja nisam oruđe samo, ni tuđa ruka, i nisam kamen ni drvo; čovjek sam, i ponekad se bojim da mi duša ne bude slabija od želje, ili da me ne raznese najedrala mržnja, kao zrelo sjeme opnu u kojoj raste. Sa Hasanom mogu mirno čekati, sa Hasanom mogu mirno dozreti do čina, da bude zeleni barjak nad kasabom, a ne mrtvačka čaburtija nada mnom.
Čekali smo da se vrati s puta jedini čovjek do koga nam je stalo. Starac nije krio da je nemiran. Počinjao je da grdi sina, staro grubo gospodstvo tobože još nije popustilo, ali se ta nespretno skrivana nježnost uskoro pretvarala u nemoćnu jadikovku.
- Đavo odnio i njega i tu Dubrovkinju. Preča mu je od vlastitog oca. Pa bar da je čemu! Drama čestita mesa na njoj nema. Al neka mu bude, neka ga vuče preko bijela svijeta onim svojim zejtinjavim očima, kad je mamlaz. Petnaest dana, sine moj nesrećni! Kiše mogu da udare, mrazevi mogu da stegnu, hajduci mogu da napadnu. Ništa ne pomaže govoriti budali. Sjedi ti, oče, tu u svom ćošku, prislonjen ko čibuk, i čekaj. Premiri kad se vrata otvore i kad neko uz stepenice brže pođe, prezaj iz kratkog sna od crnih slika i zlih slutnji. Godinu dana života će mi oduzeti, ako sad i preživim. A obećao je da neće nikud ići, obećao i nije izdržao. Rodi ga samo na svoju muku, da ti bude teže. Oh, Bože mi oprosti, šta ja meljem.
Fazlija je nudio da mu dovede prijatelje, na tavlu ili na razgovor, htio da izvede ždrijepca na avliju, pod prozore, pitao da ode u planinu po izvorsku vodu što čisti i jača krv. Starac je sve odbio i zatražio samo da mu stave jastuke na sećiju do prozora i gledao u avlijska vrata, kao da bi Hasan mogao ranije doći, ili je tako lakše zamišljao njegov povratak.
Kako je proveo tolike godine bez sina? - mislio sam, iznenađen ovom ljubavlju i tugom zbog rastanka. I padalo mi na um čudno objašnjenje Hasanovo, da baš njihova tvrdoglava svađa opravdava ovu ljubav, čini je ovakvom. Da je postojala oduvijek i uvijek, zamorila bi se, olinjala. A da nije postojala želja za njom, usahnula bi. Nije me dirala ta ljubav u početku, bio sam hladan prema njoj, čak i neraspoložen. - Šta hoćeš, starče? - govorio sam u sebi ljutito. - Treba li cio svijet da vidi tu tvoju ljubav? I zar je teško tako je pokazivati? Lakše je uzdisati, i cviliti, nego ćutati. I šta je tvoja ljubav? Staračka raznježenost, strah pred smrću, želja za produženjem života, sebičnost što se drži za tuđu snagu, vlast roditeljske krvi. A zašto? Za slast sitnog nasilja i za bespomoćno hvatanje sinovskih ruku, kad sve ostalo izmakne.
Ali sam se uzalud branio, napadajući i omalovažavajući. Poražavala me ta ljubav. Hvatao sam se kako mislim na svoga oca i pokušavam da ga približim sebi. Da li bi bilo moguće da sa radošću očekujem njegovu riječ, da strepim zbog njegove bolesti, da se zbog njega odričem svega što mi je drago? Oče, šaptao sam, uživljavajući se, cijedeći svu muku života iz sebe, da sažaljenjem podstaknem potrebu za ljubavlju; oče, babo. Ali drugu riječ nisam nalazio, nježnosti među nama nije bilo. Možda sam i oštećen radi toga: ipak je ta vezanost za drugog pristojna strana čovjekova. Možda sam s takvom žedi primio Hasanovo prijateljstvo, da zadovoljim tu ljudsku potrebu, jaču od razuma.
U početku me starac primio nepovjerljivo. Pokušao je da govori šta bilo, ali su ga nepotrebne riječi davile, nije uspijevao da laže. Začudio sam se koliko Hasan liči na njega, samo je izbrušen, istanjen, omekšan.
- Čudan si ti čovjek - rekao mi je. - Malo govoriš, kriješ se.
Požurio sam da objasnim kako mi je to možda prirođena osobina, koju sam u našem redu još i učvrstio. A ako izgledam čudan, vjerovatno je to posljedica svega što mi se desilo.
- Kriješ se iza riječi. Ne vidim šta je u tebi. Eto, desila ti se nesreća, zaklali su te da ne može gore, a ne čuh od tebe ni proklinjanje ni žalost. A govorio si o bratu.
- Što mi se desilo, suviše je teško da bih o tome mogao govoriti. Mogu reći samo onome ko mi je kao i brat.
- Jesi li našao takvog?
- Jesam.
- Oprosti, ne pitam zbog sebe.
- Znam. Obojica smo vezani za njega, ti više, po krvi i po očinstvu, ja po prijateljstvu, jačem od svega što čovjek može bez grijeha osjećati.
Da je trebalo, i prevario bih ga, lako, jer je sinovljevo ime uspavljivalo njegovo lukavstvo i iskusnu opreznost. Ali nije trebalo, zaista sam tako mislio. A što sam govorio svečano, to je zbog starca, da bude ljepše, i da umirim njegov strah od ljudi koji se kriju.
Zbog sina me lovio, zbog sina me primio. I lukavstvo i povjerenje rasli su iz istog korijena.
