Derviš i smrt полностью

Ja sam kao Kabil, što mu Bog posla vranu koja rovljaše zemlju, da ga pouči kako će zakopati tijelo mrtvoga brata. A on reče: - Jao meni, zar ne mogu učiniti ni koliko vrana, da zakopam tijelo mrtvoga brata svoga.

Ja, nesrećni Kabil, nesrećniji od vrane crne.

Nisam ga spasao živog, nisam ga vidio mrtvog. Sada nemam nikoga osim sebe i tebe, Bože moj, i tuge svoje. Daj mi snage da ne klonem od bratske i ljudske žalosti, i da se ne otrujem mržnjom. Ponavljam riječi Nuhove: - Rastavi mene i njih, i sudi nam.

Živimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti, on je najveći. A znam, zaboraviti ne mogu.

A vas, braćo moja, molim, ne zamjerite zbog ovih riječi, ne zamjerite ako su vas zaboljele i rastužile. I ako su otkrile moju slabost. Ne stidim se te slabosti pred vama, stidio bih se da je nema.

A sad idite kući i ostavite me sama s mojom nesrećom. Lakša mi je sad, podijelio sam je s vama.

Ostavši sam, sam na cijelom svijetu, u jakom svjetlu svijeća, u najcrnjoj tami, ne olakšavši ništa u sebi (ljudi su odnijeli samo moje riječi, a žalost mi je ostala sva, netaknuta, još crnja zbog iznevjerene nade da će se umanjiti), udario sam čelom u pod, i znajući, avaj, da je uzaludno, u očajanju izgovorio riječi Bakara sureta:

Naš Bože, tražimo oproštenje tvoje.

Veliki naš Bože, ne kazni nas ako zaboravimo ili pogriješimo.

Veliki naš Bože, ne zaduži nas teretom preteškim za nas.

Veliki naš Bože, ne obavezuj nas onim što podnijeti i izvršiti ne možemo.

Oprosti nam, smiluj se i osnaži nas.

Možda je oprostio, možda se smilovao, osnažio me nije.

U slabosti kakvu nikada nisam osjetio, zaplakao sam kao bespomoćno dijete. Sve što sam znao i mislio, nije imalo nikakva značaja, noć je crna i prijeteća izvan ovih zidova, svijet strašan, a ja malen i slab. Najbolje bi bilo ostati ovako na koljenima, istočiti se u suzama, ne diči se više. Znam, ne smijemo biti slabi i tužni ako smo pravi vjernici, ali to znam uzalud. Slab sam, i tužan, i ne mislim da li sam pravi vjernik ili čovjek izgubljen u gluhoj samoći svijeta.

A onda je došla prazna tišina. Još je tutnjalo negdje u meni, sve dalje, još su se čuli krici, sve slabiji. Oluja se izbjesnila i smirila, sama od sebe. Zbog suza, možda.

Bio sam umoran, bio sam bolesnik koji je tek ustao.

Pogasio sam svijeće, oduzimajući im život jednoj po jednoj, bez svečanog osjećanja s kojim sam ih palio. Uništila me tuga, i bio sam sâm.

Ostaću u mraku dugo, bojim se. Sâm.

Ali kad sam i posljednjoj utulio dušu, moja sjenka nije nestala. Ljuljala se, teška, na zidu, u polumraku.

Okrenuo sam se.

Pored vrata je stajao zaboravljeni Hasan, sa živom svijećom u ruci.

Čekao me ćuteći.

Sve što možete protiv mene učiniti, učinite, ne dajte mi ni trenutka predaha.

Ruka mi još drhti držeći kalem, kao da se sad dešava ovo što pišem, kao da nije prošlo više od mjesec dana od onog trenutka kad se moj život izmijenio. Ne bih znao tačno reći šta sam sve preživeo, na kakvoj sam se vatri pekao, svojoj i tuđoj, šta sam sve mislio i osjećao kad me sustigla bura, jer je iz ove daljine mnogo štošta ostalo u magli neraspoznavanja, kao u vrućici. Ali da pričam redom, sve što je bivalo sa mnom i oko mene. A onog što se u meni događalo, ispričaću koliko mognem, koliko i sam budem znao.

Sutradan poslije moga govora u džamiji, uveče, odgovorili su na udarac.

Ništa nisam predosjećao, ničemu se nisam nadao, mada sam mislio da će oko mene plesti prljave konce.

Toga popodneva Hasan je navratio u tekiju. Činilo mi se da me od sinoć gleda drukčije, sa uvaženjem, i sa izvjesnom nevjericom, kao da se čudio, kao da nije očekivao moju pobunu. Sada kad se desilo, pronalazio sam razloge za nju, naknadno, podržavajući u sebi osjećanje nepravde i povrijeđenosti. Brat mi je, mislio sam, ako nisam mogao da ga spasem, mogu da ga ožalim. Strepio sam da mi Hasan ne prigovori što nisam nešto drugo učinio, ranije, dok nije bilo kasno, ali on ništa nije pominjao, kao da je zaboravio. Bio sam mu zahvalan zbog tog zaborava. Više nego u sebe, gledao sam u njega, do njegova mišljenja mi je naročito stalo zato što sve zna: mogao bi me teško povrijediti.

Njegov začuđeni pogled bio mi je drag i iz drugog razloga. Možda nikad kao tada nisam osjetio koliko naše raspoloženje, koliko naše odluke zavise od Ijudi oko nas. Da su se Hasan i hafiz Muhamed zgranuli, da su osudili moj govor kao nerazmišljenost, i ja bih se uznemirio. Ovako je njihovo saglašavanje skinulo sa mene teret sumnje i znao sam: učinio sam što je trebalo, učinio sam što je dobro. Možda nerazumno, ali potrebno. Hasan se čudi, mislio je da sam kukavac. E pa eto nisam.

Lijepo je ovo osjećanje ponosa, brani nas od kajanja.