Almustafa, izabrani i ljubljeni, koji bijaše osvit vlastitoga dana, dvanaest godina u gradu Orfaleseu čekaše brod koji je trebalo da se vrati i da ga odnese natrag na rodni mu otok.
I dvanaeste godine, sedmoga dana jelula, mjeseca žetve, on se uspne na brijeg izvan gradskih zidina i pogleda na more; i spazi svoj brod gdje plovi kroz maglu.
Tada se dveri njegova srca naglo otvoriše, i njegova radost poletje daleko nad more. On sklopi oči i pomoli se u tišini duše.
Ali, kad siđe s brijega, obuze ga tuga, i pomisli u srcu:
Kako da odem u miru i bez žalosti?
Ne, čak ni bez rane u duhu neću napustiti ovaj grad.
Dugi bijahu dani bola koje provedoh među njegovim zidinama, i duge bijahu samotničke noći; a tko se može rastati sa svojim bolom i sa svojom samoćom bez žaljenja?
Previše sam čestica duha razasuo po ovim u1icama, i odveć je djece moje čežnje što idu gola među ovim brdima, i ne mogu otići od njih bez tegobe i bola.
Ne svlačim ja danas odjeću nego kožu odirem vlastitim rukama.
Niti misao ja ostavljam za sobom nego srce očvrslo od gladi i žeđi.
Ipak, ne mogu više oklijevati.
More, koje sve zove k sebi, zove i mene, i moram zaploviti.
Jer ostati, iako sati teku u noći, znači smrznuti se, a ledac se prometnuti, ukalupiti se.
Rado bih ponio sve što je ovdje. Ali kako ću?
Glas ne može ponijeti jezika ni usana što mu krila dadoše. Sam mora nebo tražiti.
A sam, i bez gnijezda svoga, orao će sunce preletjeti.
I kad stiže na podnožje brijega, opet se okrenu moru, i ugleda brod gdje se primiče luci, a na pramcu mornare, zemljake svoje.
A duša mu zavapi za njima, i on reče:
Sinovi drevne moje majke, koji jašete na plimama,
Koliko li ste samo brodili u mojim snima! I sad uploviste u moju budnost, koja je moj dublji san.
Spreman sam poći, i moja živa želja, pripravnih jedara, čeka vjetar.
Samo ću još jednom udahnuti ovaj mirni zrak, samo ću još jednom zaljubljeni pogled baciti unatrag,
I onda ću stati među vas, pomorac među pomorce.
A ti, golemo more, usnula mati,
Koja si jedini smiraj i sloboda rijeci i potoku,
Samo će još jednom potok zaviti, samo će još jednom zažuboriti na ovoj čistini,
A onda ću ti doći, kao beskrajna kap beskrajnom oceanu.
I dok je išao, ugleda izdaleka muškarce i žene gdje napuštaju polja i vinograde i hite gradskim dverima.
I začu njihove glasove gdje zazivlju njegovo ime, i gdje se dovikuju od jedne do druge njive, govoreći jedni drugima da dolazi njegov brod.
A on reče u sebi:
Hoće li dan rastanka biti i dan sastanka?
I hoće li se reći da moja večer bijaše uistinu moja zora?
I što ću dati onome tko ostavi plug u pola brazde, ili onom tko zustavi kolo tijeska?
Hoće li srce moje postati voćka otežala od ploda koji mogu skupiti i dati im?
I hoće li moje čežnje poteći poput vrela da mogu naliti njihove krčage?
Jesam li ja harfa koju ruka Svemogućega može dotaći, ili frula da dah njegov može proći kroza me?
Tragalac sam za tišinom, i kakvo sam blago našao u tišini da bih ga mogao razdati s povjerenjem?
Ako je ovo dan moje jematve, u kakve sam njive sjeme usijao i u kakvim dolima zaboravljenim?
Ako je ovo odista dan kad podižem svoju svjetiljku, nije moj plamen koji će u njoj planuti,
Prazan i mračan dići ću svjetiljku,
A čuvar noći napunit će je uljem, i on će je, također, upaliti.
To on riječima kaza. Ali je mnogošta u srcu njegovu ostalo neizrečeno. Jer, on sam ne mogaše izreći svoju dublju tajnu.
A kad uđe u grad, sav mu narod pođe u susret, i oni ga zazivahu kao da u jedan glas govore.
A stariji u gradu istupiše i rekoše:
Ne odlazi još od nas.
Bio si podne u našem sumraku, a mladost tvoja davaše nam snove da ih sanjamo.
Ti nisi tuđinac među nama, ni gost, nego sin naš i naš pravi ljubljeni.
Neka već ne pate naše oči gledajući za tvojim licem.
A svećenici i svećenice rekoše mu:
Neka nas sad ne razdvoje valovi morski, i neka godine koje provede među nama postanu uspomena.
Među nama si išao kao duh, i sjena tvoja bila je svjetlost na našim licima.
Mnogo smo te ljubili. Ali, neizreciva bijaše naša ljubav, i koprenama bijaše zastrta.
A sada glasno za tobom vapije i stat će preda te otkrivena.
I oduvijek je bilo da ljubav ne zna dubine svoje dok ne dođe čas rastanka.
I drugi dolažahu usrdno ga moleći. Ali im on ništa ne odvrati. Samo pognu glavu; a oni koji stajahu bliže ugledaše mu suze gdje se liju na grudi.
I on i narod krenuše k velikom trgu pred hramom.
A iz svetišta iziđe žena kojoj ime bijaše Almitra. A bila je vidovita.
I on gledaše u nju sa sve većom nježnošću, jer ga je ona prva potražila i povjerovala mu još dok je bio samo jedan dan u gradu.
I ona ga pozdravi govoreći:
Proroče Božji, koji tragaš za krajnjim, dugo si tražio udaljenosti svojega broda.
