Osporavanje je niži stupanj umnosti.
Hrabrost je vulkan; sjeme neodlučnosti ne klija u njegovu krateru.
Rijeka i dalje teče k moru pa bilo mlinsko kolo slomljeno ili ne bilo.
Što ti je veća radost ili žalost, to ti je manji svijet u očima.
Učenje hrani sjeme, ali ti ono samo ne daje nikakva sjemena.
Služim se mržnjom kao oružjem da bih se branio; da sam jak, nikad mi ne bi trebalo takva oružja.
Među ljudima ima ubojica koje nikad nisu ubile, lupeža koji nikad nisu ukrali i lažljivaca koji govore suštu istinu.
Očuvaj me od mudrosti koja ne plače, filozofije koja se ne smije i veličine koja se ne klanja pred djecom.
O veliko umno Biće! ti koje si skriveno i koje postojiš u svemiru i za njega, možeš me čuti jer si u meni i vidjeti me jer sve vidiš; molim te, posij u moju dušu sjeme svoje mudrosti da izraste kao mladica u tvojoj šumi i da urodi tvojim plodom. Amen.
Išao sam dolinom dok je zora, rudeći, odavala tajnu vječnosti,
A ondje je potok, tekući, pjevao, zvao i govorio:
Život nije samo veselje;
Život je čežnja i odlučnost.
Mudrost nije u riječima;
Mudrost je smisao u riječima.
Veličina nije u visokom položaju;
Veličina je u onih koji odbijaju položaj.
Čovjek nije plemenit po podrijetlu;
Koliko li je plemenitih poteklo od ubojica!
Niti je pokvaren svaki onaj koji je okovan;
Katkad je lanac dragocjeniji od ogrlice!
Raj nije u skrušenosti;
Raj je u čistu srcu.
Pakao nije u muci;
Pakao je u praznu srcu.
Bogatstva nisu samo u novcu;
Kolike li su skitnice bile bogatije od svih ljudi!
Niti su svi siromasi vrijedni prezira;
Bogatstvo je svijeta u glavi kruha i u ogrtaču.
Ljepota nije u licu;
Ljepota je svjetlost u srcu.
Savršenstvo nije u onih koji su čista srca;
Vrline može biti i u grijehu.
To reče potok drvetu na svojoj obali;
Možda je u onome što je pjevao potok bilo nešto od tajna mora.
Ukorih srce svoje sedam puta!
Prvi put: kad se kušah dočepati
visokoga položaja izrabljujući slabije.
Drugi put: kad se pretvarah da sam hrom
pred onima koji bijehu obogaljeni.
Treći put: kad, pošto mi bijaše dano da biram,
radije izabrah lagano nego teško.
Četvrti put: kad sam, pogrješivši,
tješio sam sebe pogreškama drugih.
Peti put: kad bijah poslušan iz straha
tvrdeći onda da sam jak u strpljenju.
Šesti put: kad odizah halju
da bih izbjegao glib života.
Sedmi put: kad pjevah hvalospjeve Bogu
i mišljah da je pjevanje vrlina.
Život je otok na oceanu samoće i povučenosti.
Život je otok, litice su mu čežnje, drveće snovi, cvjetovi njegova samostalnost, a on sam usred oceana samoće i povučenosti.
Tvoj život, prijatelju moj, jest otok odvojen od svih drugih otoka i kontinenata. Bez obzira na to koliko si lađa poslao prema drugim obalama, ili koliko je lađa stiglo do tvojih obala, ti sam jesi otok odvojen svojim bolima, povučen u svojoj sreći i dalek u svojem suosjećanju i skriven u svojim tajnama i zagonetkama.
Vidio sam te, prijatelju moj, gdje sjediš na hrpi zlata, sretan sa svojim blagom i velik u svojem bogatstvu i vjerujući da je šaka zlata tajni lanac koji povezuje misli ljudi s tvojim vlastitim mislima i koji povezuje njihovo osjećanje s tvojim vlastitim.
Vidio sam te kao velikoga zavojevača koji vodi zavojevačke vojske do tvrđave, a onda je razara i osvaja.
Pogledavši drugi put, otkrih iza zida tvoje riznice srce što dršće u samoći i povučenosti, kao što dršće žedan čovjek u kavezu od zlata i dragulja, ali bez nade.
Vidjeh te, prijatelju moj, gdje sjediš na prijestolju slave okružen ljudima koji uznose tvoje milosrđe, nabrajaju tvoje darove, upirući oči u tebe kao da su u nazočnosti kakva proroka koji uzdiže njihove duše do planeta i zvijezda. Vidjeh te gdje gledaš u njih, lica puna zadovoljstva i snage, kao da si ti njima ono što je duša tijelu.
Pogledavši opet, vidjeh tvoje povučeno jastvo gdje ti stoji uz prijestolje pateći u svojoj povučenosti i tresući se u svojoj samotnosti. Vidjeh to jastvo gdje pruža ruke kao da nešto prosi od nevidljivih duhova. Vidjeh ga gdje gleda, preko ljudskih ramena, u daleko obzorje, bez igdje ičega osim svoje samoće i povučenosti.
Vidjeh te, prijatelju moj, strasno zaljubljena u lijepu ženu gdje joj dlanove obasipaš poljupcima dok ona gleda te sa suosjećanjem i privrženošću u očima i milinom i materinstvom na usnama; i, potajno, rekoh sebi da je ljubav izbrisala njegovu samoću i uklonila njegovu povučenost, i on je sada u vječnoj duši koja k sebi, s ljubavlju, privlači one što bijahu odvojeni samoćom i povučenošću.
Tvoj život, prijatelju moj, jest boravište daleko od svih drugih boravišta i od susjeda.
Tvoja je nutarnja duša kuća daleko od drugih kuća što po tebi dobiše ime. Ako je to boravište mračno, ne možeš ga napuniti susjedovim bogatstvom; ako je usred pustinje, ne možeš ga premjestiti u perivoj što ga posadi tkogod drugi.
