Dugo su batrgale oko mene njegove iščerečene rečenice, zgrčene, unakažene, izgledalo je da se jedva drže na okupu, a izgubljeni, obezglavljeni djelići su čudom ostajali zajedno, izražavajući čak ljudsku čežnju.
Gubio sam se, ponovo.
Kad je jednom, poslije, toga dana, ili mnogo docnije, ili nikad, otvorio vrata moje ćelije, zapljusnula su me dva potpuno suprotna osjećanja, strah da će me zadaviti, i nada da će me pustiti. Nahrupili su istovremeno, kao dva nestrpljiva usplahirena stvorenja, gurajući se i pretičući. Ili je toliko mali razmak bio među njima, da sam ih vremenski teško mogao razdvojiti. Vjerovatno sam prvu misao odmah odbacio, jer je bio sam, i odmah se javila radost: oslobođenje! Moglo je da se desi i jedno i drugo, razlog nije morao da postoji. Kad ubijaju bez krivice, možda i puštaju bez opravdanja.
Ali nije bilo ni jedno ni drugo. Trebalo je da pređem u drugu ćeliju.
Pristao sam, bez radosti.
Ušao sam u tuđi grob, sad je i moj, i stao kraj vrata, da se priviknem.
- Pss!
Čudno mi je to nečije upozorenje, iz polumraka, ali je u tom času sa mazgala prhnuo golub. Primijetio sam ga kad je odletio.
- Sad larmaj koliko hoćeš - rekao je taj što me utišavao da ne uplašim goluba.
- Nisam znao. Hoće li opet doći?
- Nije lud. Zalutao je slučajno.
- Žao mi je. Voliš golubove?
- Ne volim. Ali ovdje ćeš zavoljeti i šišmiša.
- Kod mene nije bilo ni šišmiša, valjda zbog vlage.
- Nema ni ovdje. Ne podnose ljude. Uhvatio sam jednog kad je slučajno uletio, greškom, htio sam da ga vežem gajtanom sa fermena, pa mi se zgadilo. Sjedi, izaberi gdje hoćeš, svejedno je.
- Znam.
- Koliko si već zatvoren?
- Dugo.
- Da te nisu zaboravili?
- Kako zaboravili?
- Tako, zaboravili. Pričao mi jedan, bio je ovdje, uhvatili ga negdje u Krajini, vodili ga danima i sedmicama, od mjesta do mjesta, od zatvora do zatvora, dok ga nisu doveli ovamo. A ovdje ga zaboravili. Mjeseci su prolazili, a on sjedio, čamio, niko ga nije pozivao, niko nije pitao za njega, smetnuli ga s uma, i gotovo. Samo to da ti se ne desi.
- Javili su mi se prijatelji. Saznali su gdje sam.
- To je još gore. I za onog čovjeka saznala rodbina, i došli, a on im poručio da ga ne traže. Ovako je bar živ, a ako ga se sjete, moglo bi biti zlo. I zaista, odvedoše ga jedne noći. U surgun, izgleda.
Glas mu je podsmješljiv, kao da me namjerno plaši, ali priča nije nevjerovatna.
- Zašto tako govoriš? - upitao sam, začuđen načinom i namjerom. Mislio sam da su ovdje svi samrtno tužni, i saglasni bar u želji da ne povrijede jedan drugoga.
Čovjek se nasmijao. Zaista se nasmijao. Izgleda toliko neočekivano da sam pomislio da je lud. lako se smijao sasvim obično, i veselo, kao da je u svojoj kući. Možda baš i zato.
- Zašto govorim tako? Ovdje je sva mudrost da budeš strpljiv. I da budeš spreman na sve. Takvo je mjesto. A ako se desi bolje nego što očekuješ, hvala Bogu, onda si na dobitku.
- Kako možeš da gledaš tako crno?
- Ako ne misliš crno, može da bude crnje. Ništa od tebe ne zavisi. Ne vrijedi ti da budeš ni hrabar ni kukavica, ni da psuješ ni da plačeš, ne vrijedi ništa. E pa onda sjedi i čekaj sudbinu, a crna je već po tome što si ovdje. Ja ovako mislim: ako nisi kriv, njihova je greška; ako si kriv, tvoja greška. Ako si bez krivice, zadesila te nesreća, kao da si pao u dubok vir. Ako si sa krivicom, dolijao si, ništa više.
- Kod tebe je to sasvim jednostavno.
- Pa i nije tako jednostavno. Treba se naviknuti, onda je jednostavno. Vidiš, ja mislim da nisam kriv, kao što sigurno i ti misliš. To, doduše, nije tačno, jer ne može biti da nisi makar jednom u životu toliko pogriješio da nije trebalo da ispaštaš. Ali svejedno, onda te kazna mimoišla, a sada nisi ništa kriv. Naravno, čini ti se, treba da te puste. Samo, kako da te puste? Eto, pokušaj da misliš kao oni. Ako nisam kriv, onda su pogriješili, zatvorili su nedužna čovjeka. Ako me puste, priznaće svoju grešku, a to nije ni lako ni korisno. Niko pametan ne može od njih tražiti da rade protiv sebe. Zahtjev bi bio nestvaran, i smiješan. Onda ja moram biti kriv. A kako da me puste ako sam kriv? Razumiješ li? Ne treba da budemo suviše nepravedni. Svako polazi sa svoga stanovišta i smatramo da je u redu kad tako mi činimo, ali kad to oni čine, onda nam smeta. Priznaćeš da je to nedosljedno.
- A ako te zaborave, ko je onda kriv?
Otrovala me ta mogućnost: zaboravili su te, mrak pada po tebi, a niko ne zna ni da postojiš, Ijudi misle da si umro, ili odlutao nekud u svijet, da si tamo gdje si želio da odeš, i da ti je lijepo, možda ti i zavide, a ti čekaš, uzalud, krivice nema a krivica neprestano traje, kazne nema a kazna se neprestano izvršava, užasnija nego da je izrečena.
- Ko je kriv? Zaboravnost. To je Ijudski, dešava se. I čak, ako dobro razmisliš, niko ti nije zlo učinio. Takva ti sudbina. Ili si kriv sam, zato što nisi kriv. Jer da si kriv, ne bi te zaboravili. To je čak priznanje da si nevin.
Pa on se šali, tek tada sam uvidio! Kakav je to čovjek koji se ovako šali! Izmučiće me, bolje da sam ostao sam.
