- Ružna ti je šala, prijatelju - rekao sam s prijekorom.
- Ako je ružna, onda nije šala. Šala nikad nije ružna.
Tada sam ga prepoznao. Dah mi se presjekao, kriknuo sam ili mi se učinilo da sam kriknuo, trebalo je, morao sam, ovdje ga nisam smio susresti!
Ovo je Ishak.
Ishak, česta moja misao, najlakše sjećanje, nesigurna želja mene nesaznanog i neostvarenog, daleko svjetlo moje tame, Ijudsko uzdanje, traženi ključ tajne, naslućena mogućnost izvan poznatih, priznavanje nemogućeg, san koji se ne može ni ostvariti ni odbaciti. Ishak, divljenje ludoj smjelosti koju smo zaboravili jer nam je postala nepotrebna.
Uhvatili su junaka iz jedinih pravih priča, dječijih, koga stvara čista mašta a pamti zrela slabost. Srušili su Ijudske snove. Jači su od bajki.
I on je vjerovao u bajke, govorio je da ga neće nikad uhvatiti.
- Ishače! - viknuo sam kao da dozivam izgubljenog.
- Koga zoveš? - upitao je čovjek začuđeno.
- Tebe zovem. Ishaka zovem.
- Ja nisam Ishak.
- Svejedno. Ja sam te tako nazvao. Kako si dopustio da te uhvate?
- Čovjek je stvoren da bude uhvaćen kad-tad.
- Nisi tako mislio ranije.
- Nisam bio ni zatvoren ranije. Nekad i sad to su dva čovjeka.
- Zar im se predaješ, Ishače?
- Ja se ne predajem. Ja sam predat. Izvan mene je. Ne želim, a biva. Pomogao sam im, jer postojim. Da ne postojim, ne bi mi mogli ništa.
- Zar je samo to razlog, što postojiš?
- Razlog i uslov. To je uvijek prilika. Za tebe i za njih. Rijetko ostaje neiskorišćena. Bez obzira na to jesi li ovdje ili gore. Ne znam samo dokle traje krivica. Produžava li se i na onom svijetu?
- Ako nisi učinio rđavo djelo, nisi kriv. Bog ispravlja učinjene nepravde.
- Odgovaraš prebrzo. Razmisli dobro. Je li vlast od Boga? Ako nije, odakle joj pravo da nam sudi? Ako jest, kako može da pogriješi? Ako nije, srušićemo je; ako jest, srušićemo je. Ako nije od Boga, šta nas obavezuje da trpimo nepravde? Ako je od Boga, jesu li to nepravde, ili kazna zbog viših ciljeva. Ako nije, onda je nada mnom i nad tobom i nad svima nama izvršeno nasilje, i onda smo opet mi krivi što ga podnosimo. Sad odgovori. Ali nemoj reći derviški da je vlast od Boga ali da je ponekad vrše zli ljudi. I nemoj reći da će Bog pržiti nasilnike vatrom paklenom, jer nećemo znati ništa više nego što znamo sad. Kur'an kaže i ovo: "Pokoravajte se Bogu i poslaniku i onima koji vašim poslovima upravljaju". To je božja odredba, jer je Bogu važniji cilj nego ti i ja. Jesu li onda nasilnici? Ili smo mi nasilnici, i nas će pržiti oganj pakla? I je li to što čine nasilje ili odbrana? Upravljanje poslovima je vladanje, vlast je sila, sila je nepravda zbog pravde. Bezvlašće je gore: nered, opšta nepravda i nasilje, opšti strah. Sad odgovori.
Ćutao sam.
- Ne možeš da odgovoriš? Čudim se, vi derviši ne možete ništa da objasnite, ali na sve možete da odgovorite.
- Unaprijed si spreman da se ne složiš sa mnom, ma šta ja rekao. Teško će se sporazumjeti dva čovjeka koji misle različito.
- Lako će se sporazumjeti dva čovjeka koji misle. Počeo je opet da se smije. Nije uvredljiv taj smijeh, tiče se njega koliko i mene, ali mi je poslužio kao razlog da prekinem razgovor u kome sam se osjećao nesiguran. Desilo mi se prvi put da su me zbunila pitanja koja su mi izgledala jasna. Njegovi razlozi su proizvoljni, površni, čak šaljivi, a opet mi je bilo teško da odgovorim. Ne zato što nisam imao odgovora, već što ih je učinio nedovoljnim. Ostavio je posno zemljište za sjeme koje bih mogao da posijem. Unaprijed je razgradio sve što sam mogao da kažem, uobručio me, nadveo nad prazninu kojom me opkolio, podsmijehom obezvrijedio moja moguća mišljenja. Nadvladao me time što mi je nametnuo svoj način razmišljanja i obavezao obzirima poštovanja svih mogućnosti.
- Pošten si - rekao je s tobožnjim priznanjem. - Pošten i pametan. Nećeš da odgovoriš praznim riječima, a pravih nemaš. A stavljao sam ti odgovore u usta.
- Da bi mogao da ih pobiješ. Rugao si se.
