Nisam znao ni šta da učinim sa svojim prijateljem Mula-Jusufom. Gorko kažem: prijateljem, a mislim da bi bilo još gore da smo zaista bili prijatelji. Ovako, što se njega tiče, ne gubim ništa. Znam, bolje bih mazio svoju pozlijeđenost, kad bih mogao da se požalim: gle, šta mi prijatelj učini. Ali nisam htio. Tako bih okrivio jednog čovjeka, i sve bi se svelo na račun između njega i mene, jer bih, uvrijeđen prijateljevom izdajom, zaboravio druge. Ovako, otiskujući ga u hrpu ostalih ljudi, proširivao sam i krivicu i gubitak. Činio sam to nesvjesno, sa nejasnom željom da razmjere budu obuhvatnije, kao i moj bol, kao i moje namirivanje. Kažem: bol, a ne osjećam ga. Kažem: namirivanje, a ne ostvarujem ga. Ljudi su postali moji teški dužnici, a ništa od njih ne tražim.
Mula-Jusuf me susreće sa strahom u potamnjelim očima, ja se smiješim umorno, sav crn iznutra. Ponekad, ali samo ponekad, činilo mi se da bih mogao da ga zadavim dok spava, ili dok sjedi, zamišljen. Ponekad sam želio da ga odvojim od sebe, da ga pošaljem u drugu tekiju, u drugi grad. Ali ništa nisam činio.
Hasan i hafiz Muhamed bili su ganuti mojom velikodušnošću i praštanjem, a meni je, začudo, godilo njihovo priznanje za ono što nije bilo istina. Jer nisam ni zaboravio ni oprostio.
To mi je vratilo Hasana, i teško objašnjivo zadovoljstvo zbog njegova prijateljstva, nekakvu unutrašnju ozarenost, bez razloga, gotovo bez smisla, ali sam je primao kao poklon, i želio da traje, neprekidno.
- Pametno si učinio što si ga ostavio na miru - rekao je, ne pominjući dobrotu već korist; njegovo priznanje ponekad zvuči oporo. - Ako ga otjeraš, doći će drugi. Ovaj je manje opasan, kad znaš ko je.
- Niko mi više nije opasan. Ostaviću ga na miru, neka živi kako zna. Ne mogu ni da ga mrzim. Čak ga i žalim.
- I ja. Neshvatljivo je da čovjek živi samo od svoje i tuđe nesreće. Da misli na svoju i priprema tuđu. On sigurno zna kako izgleda pakao.
- Zašto mi nisi rekao kad si saznao?
- Ništa ne bih spriječio. Sve se već bilo desilo. Pustio sam da tražiš i da se navikavaš na tu misao. Bogzna šta bi učinio da si saznao iznenada.
- Mislio sam da ću nešto učiniti kad pronađem krivca. A ne mogu da učinim ništa.
- Činiš mnogo - rekao je ozbiljno.
- Ne činim ništa. Puštam da vrijeme prolazi, izgubio sam oslonac, nema više radosti u onome što radim.
- Ne smiješ tako da misliš. Preduzmi nešto, otimaj se.
- Kako?
- Kreni na put. Kud bilo. Kući, u Johovac. Promijeni kraj, ljude, nebo. Vrijeme je kosidbe. Zasuči rukave, stani među kosce, oznoj se, umori.
- Tužno je sad kod moje kuće.
- Onda, hajde sa mnom. Spremam se na put, do Save. Konačićemo u hanovima, među buhama, ili pod bukvama, proputovaćemo pola Bosne, preći ćemo i u Austriju, ako hoćeš.
Nasmijao sam se:
- Ti misliš da je putovanje svakome zadovoljstvo, kao tebi. Čak i lijek.
Taknuo sam u pravo mjesto, i žica je zabrujala. - Svakome bi trebalo odrediti da putuje, s vremena na vrijeme - rekao je, paleći se. - Čak i više: da nikad ne zastane duže nego što je neophodno. Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove. Kuda i kako da ode? Nemoj da se smiješiš, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad, stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože mijenjamo. I opet se vraćamo, smireni, utješljivo prevareni.
Nikad nisam znao kad će njegova riječ skrenuti u podsmijeh. Je li se plašio određene tvrdnje, ili nije vjerovao ni u jednu određenu?
- Zato ti neprestano odlaziš? Da sačuvaš privid slobode? Znači li to da slobode nema?
- Ima i nema. Ja se krećem u krugu, odlazim i vraćam se. Slobodan i vezan.
- Onda, treba li da idem ili da ostanem? Jer je svejedno, izgleda. Ako sam vezan, nisam slobodan. A ako je vraćanje cilj, čemu onda odlaženje?
- Pa u tome i jeste sve: vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi volio ni nju ni drugi svijet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigdje. A nisi nigdje ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da čezneš, da voliš. Onda, spremi se na put. Ostavi tekiju hafiz-Muhamedu, oslobodi se ti njih i oni tebe, i budi spreman da se na mirnom konju, sa ranama na stražnjici, nađeš na kapiji drugog carstva.
- Nije baš slavno.
- Rane su rane, dervišino.
- Mjesto je malo nezgodno.
- Mjesto kao i svako drugo. Ne možeš jahati na glavi, nekome bi moglo izgledati čudno. Ličilo bi na pobunu. Onda, jesmo li se sporazumjeli?
- Jesmo. Nikud ne idem.
