Ali se tada desilo ono što nisam očekivao, što nisam predvidio. Radost oslobođenja obasjala ga je samo na tren, i zadržala se sasvim kratko, izgubivši odmah početnu snagu i svježinu. Gotovo u istom času ujela ga je neka druga misao, lice mu je izgubilo svaku živost, otežavši bespomoćnom tugom.
Zašto? Je li se postidio svoga likovanja? Je li ga oborila nagla radost? Je li me požalio zbog djetinje naivnosti? Ili se sjetio koliko je opasno ovo odricanje?
Polako, začudo sporim pokretima, sagnuo se čelom do poda, kao da se klanja, kao da pada, teško se oslonio na ruke, činilo se da ga neće održati, i ustao, kao u snu. I izišao kao u snu, potpuno izgubljen.
Bio sam surov prema njemu, i prema sebi. Ali nisam imao drugog puta. Htio sam da saznam. Hasan je živio sa drukčijim ljudima, u drugom svijetu, i sve mu se lako otkrivalo. Meni niko ništa nije govorio, i morao sam da izvrćem svoju i Jusufovu dušu naopako, da bih došao do istine. Dug je bio taj put, doznavao sam malo-pomalo, dio po dio. Trebalo mi je mnogo vremena da saznam ono što dva obična čovjeka šapnu jedan drugome na ćošku sokaka, u kratkom susretu. Porazila me misao koja mi se tada otkrila: koliko sam odvojen od ljudi, koliko sam usamljen. Ali sam je odgodio, razmisliću o njoj kasnije, kad se sve ovo svrši.
Kiše su prestale, naišlo je toplo sunčano vrijeme, gotovo bez ikakva prelaza. Izašao sam na sokak i dugo koračao pored rijeke, gledao kako se isparava zemlja pod bujnom travom, zaustavljao oči na širokoj vedrini neba, isto je takvo nad ravnicom i nad mojim zavičajem, ne vuče me želja da odem, nestalo je straha i prijetečeg huka nabujalih voda u mraku, nestalo je i moje nemoći. Evo me! - govorio sam nekome zlurado, znajući da je prijetnja već to što sam živ. Osjećao sam potrebu da se krećem, da učinim nešto određeno i korisno.
Imao sam cilj.
Pošao sam među ljude, smiren, tih, snabdjeven strpljenjem. Zahvalno sam primao sve što su mogli da mi pruže, i grdnju, i porugu, i obavještenje.
Nisam išao nasumce. Ako sam i skretao s pravca, ako sam i lutao bespućima, uvijek bih se vratio na put koji sam tražio. Putokaz mi je bila moja upornost, i nečija riječ, nagovještaj, uživanje nad mojom nesrećom, čuđenje zbog moje promjene, i koračao sam sve sigurnije u traganju za tajnom, sve bogatiji i sve siromašniji od tog paljetkovanja, od te milostinje tuđih riječi, mržnje, samilosti.
Razgovarao sam sa pasvandžijom, Kara-Zaimom, stražarima, softama, dervišima, sa ozlojeđenima, nezadovoljnima, sumnjivima, sa ljudima koji su pojedinačno znali malo, ali su zajedno znali sve, pokazivao sam blago lice čovjeka koji ne traži ni osvetu ni pravdu, već koji hoće da uspostavi pokidane veze sa svijetom i smiri se u ljubavi prema Bogu, što nam ostaje i kad sve izgubimo. Mnogi su bili nepovjerljivi, mnogi surovi, i bezobzirni, ali sam ostajao smjeran i kad su me obasipali pogrdama, nastojeći da, pognute glave, uhvatim makar i trun istine, u prelivu glasa, u psovci, u likovanju, u tobožnjem ili istinskom sažaljenju, u plemenitosti čak, koja me iznenađivala više nego pakost. I sve sam pamtio.
Kad sam prošao taj mučni put, doznavši i ono što mi nije bilo potrebno, moja naivnost je umrla, od stida.
Tako sam završio posljednju školu, i došao na kraj. Trebalo je da se desi ono što sam očekivao. Ali ništa više nije imalo da se desi, niti sam išta više očekivao. Bio sam poražen, to je sve što sam postigao. A među ljudima je ostala lijepa priča o jednom smiješnom dervišu, koji je s njima smireno razgovarao o njihovom i o svome životu, pozivajući ih na ljubav i opraštanje, kao što je i on oprostio, i koji je i sebe i njih tješio Bogom i vjerom, i onim svijetom, ljepšim od ovoga.
Vrativši se od Abdulah-efendije, šejha Sinanove tekije (i do njega sam dospio: ispostavilo se da smo sumnjali jedan u drugoga, i da smo se obojica prevarili, a bogzna koliko je on meni zla nanio, zbog te prazne sumnje, a koliko ja njemu), vidio sam Mula-Jusufa u bašči, pored rijeke. Trgao se kad sam otvorio kapiju i ušao; gledao me uznemireno, bolesno užagrenih očiju.
Znao je kuda odlazim i šta tražim.
Nismo se pozdravili. Otišao sam u svoju sobu, izgledala je mračna i hladna, zamišljao sam da će biti velika i svijetla sudnica, kad ovaj čas dođe, a nije ni ono što je bila. Odbijala me svojom pustoši, zaboravili smo se dok sam tragao za tajnom, izgubio sam njenu naklonost, a ništa nisam našao na drugom mjestu.
Stao sam uz prozor i nesabrano gledao u dan blještav od sunca. To je sve što sam mogao da učinim, iako sam znao da je besmisleno.
Kad su se vrata otvorila, znao sam ko je ušao. Ništa nisam rekao. Ni on. Činilo mi se da čujem njegovo teško disanje pored vrata.
Dugo je trajalo to mučno ćutanje, dugo je stajao iza mene, kao moja crna misao. Znao sam da će doći, ovako, bez poziva. Odavno sam čekao ovaj čas. A sad sam samo želio da ode. Ali nije odlazio.
Progovorio je prvi, glas mu je tih i jasan.
- Znam kuda si išao, i šta si tražio.
- Šta onda hoćeš?
- Nisi uzalud tražio. Presudi, ili oprosti, ako možeš.
- Idi, Mula-Jusufe.
