Pred očima mi je njegovo lice, viđeno iz tame dućana, blještavo i jasno, kao i one noći, u tekijskoj bašči, on je, sve sam sigurniji, raspoznavao sam svaku crtu, sad, naknadno; on je, Ishak. Ne misleći zašto mi je potrebno, ni zašto je važno da ga vidim, išao sam za njim, šteta što ljudi ne ostavljaju za sobom miris, kao tvorovi, šteta što naše oči ne vide kroz zidove kad nam želja postane bezumna, htio sam da ga zovnem njegovim imenom, ali on nema imena, zašto si se pojavio. Ishače, ne znam je li dobro ili rđavo, ali je neophodno, rekao je: doći ću jednom, i eto, došao je, sad je to jednom, i sve je opet oživjelo u meni, i bol, i muka, kao i ranije, mislio sam da je umrlo i postalo gnjilež, mislio sam da je potonulo na dno mene, nedohvatno, a eto, nije. Ishače, gdje si? Jesi li misao, jesi li sjeme ili cvijet moga nemira? Vidio sam ga one noći, u bašči, vidio sam ga maločas, na sokaku. Nije avet. A ne stižem ga.
Vratio sam se u dućan, poražen.
Hasan me pogledao, ne upitavši ništa.
- Učinilo mi se da je jedan poznanik.
Srećom, nisu vidjeli moju zbunjenost, sigurno su posvršavali sve svoje poslove dok sam tražio Ishaka, i nastavljali su razgovor, drukčiji, doduše, drugim glasom, drukčijim riječima. Svejedno mi je, postalo mi je otužno njihovo prijateljstvo. Ličilo je na nedoraslost. Ili na lijepu laž. Ovo moje, što se dešava, ozbiljnije je, i važnije.
Opet sam isključio svijet, u času je zarasla staza koja je vodila ljudima, mislio sam na Ali-hodžu, na Ishaka, na sebe, uzbunjen i pomračen.
Nije me se ticalo, a opet sam čuo njihov razgovor, ne razumijevajući ga.
- Neću - rekao je Hasan, odbijajući nešto.
- Nemam ni vremena ni volje.
- Mislio sam da si hrabar.
- Kad sam rekao da sam hrabar? Ne vrijedi ti da me podbadaš. Neću da se miješam u to. A bolje bi bilo da se ni ti ne miješaš.
- Plah, tvrdoglav, nikakav - zaključio je starac tiho.
Ali to više nije ljubav.
Tako je bolje, mislio sam malodušno, nesvjesno opravdavajući svoje izdvajanje. Tako je bolje, bez slatkih riječi, bez praznog smiješka, bez varanja. Sve je lijepo dok ništa ne tražimo, a prijatelje je opasno iskušavati. Čovjek je vjeran samo sebi.
Dok sam tako, prljajući druge, utoljavao svoj nemir, bez zadovoljstva i bez zluradosti, dućan se zamračio, plave sjenke postale su crne.
Okrenuo sam se: u kamenom okviru vrata stajao je muselim.
- Uđi - pozvao ga je hadži Sinanudin, ne dižući se.
Hasan se digao, mirno, bez žurbe, i pokazao mu mjesto.
Ja sam se pomaknuo u stranu, bez ikakve potrebe, otkrivajući tako svoju zbunjenost. Prvi put sam ga vidio izbliza poslije Harunove smrti. Nisam znao kakav će biti ovaj susret, nisam znao ni sad, dok sam ga gledao, uznemiren, vraćajući na njega pogled s Hasana, s hadži-Sinanudina, sa svojih ruku, smeten i prestravljen, ne pred njim, pred sobom, jer nisam znao šta će se desiti, da li će me pozlijeđenost gurnuti protiv njega u najgorem času i na najgori način, ili će me strah natjerati da mu se pokorno osmjehnem, uprkos svemu što sam osjećao, zbog čega bih prezirao sebe cijelog života. Gubio sam prisebnost, osjećao kako mi žiličica igra i krv mučno navaljuje u srce. Uzeo sam duhansku kutiju koju mi je Hasan pružio (zar je osjetio moj nemir?), i jedva otvorivši poklopac, počeo da hvatam žute tanke vlati, prosipajući ih drhtavim prstima po krilu. Hasan je uzeo kutiju, napunio čibuk i pružio mi ga, pušio sam, potezao ljuti dim, prvi put u životu, jednom rukom držao drugu, i čekao, da me pogleda, da mi nešto kaže, osjećajući da sam mokar od znoja.
Neće sjesti, rekao je hadži-Sinanudinu, svratio je slučajno, prolazeći ovuda, i sjetio se da ga nešto upita.
(Navala krvi se stišala, disao sam lakše, gledao ga ispod oka, još je mračniji, mislio sam, još ružniji nego onda, iako ne znam da li mi je ikad padalo na um da je mračan i ružan).
Nije to njegov posao, ali su mu rekli da hadži Sinanudin neće da plati seferi-imdađije, ratnu pomoć, određenu carskom zapoviješću, pa i drugi zbog toga zatežu, a ako ugledni ljudi, kao on, hadži Sinanudin, ne izvršavaju svoju dužnost, šta se može očekivati od ostalih, batakčija i lezihljebovića, kojih se ne tiče ni zemlja ni vjera, i koji bi pustili da sve propadne samo da njihove akće ostanu nedirnute u čekmedžetu. On se nada da se to hadži-Sinanudinu desilo slučajno, da je zaboravio ili propustio, i da će učiniti što prije, odmah, da se ne pravi nepotrebna gužva, koja nikome ne koristi.
- Nije se desilo slučajno - odgovorio je hadži Sinanudin spokojno, bez straha i bez prkosa, strpljivo sačekavši da muselim kaže sve što je htio. - Nije slučajno, i nisam zaboravio, ni propustio, već neću da dam što nije pravo. Buna u Posavini, to nije rat. Zašto onda da se plaća ratna pomoć? A carska zapovijest, koju pominješ, ne tiče se ovog slučaja, i treba sačekati odgovor Porte na molbu koju su poslali najugledniji ljudi, a svi misle isto, i niko se ne povodi ni za kim, pa ako bude carska odluka da se plaća, platićemo.
