Krenuo sam sam, između zatrpanih jama, da nađem mrtvog brata. Možda ću osjetiti po uzbuđenju, po tuzi, po nekom znaku, možda će me upozoriti šum krvi, ili suza, ili drhat, ili neznan glas, nismo valjda uvijek zarobljeni u nemoć svojih čula. Zar ne bi mogla nekako progovoriti tajna istog rođenja?
- Harune! - zvao sam nečujno, čekajući odgovor iz sebe. Ali odgovora nije bilo, ni znaka, nikakvog, ni uzbuđenja, ni tuge čak. Bio sam kao glina, tajna je ostala gluha. Obuzimao me samo osjećaj gorke pustoši, mira koji nije moj, i nekog dalekog smisla, važnijeg od svega što živi znaju.
Usamljen među grobovima, zaboravio sam na mržnju.
Vratila mi se kad sam prišao ljudima.
Stajali su nad jednom jamom, istom kao i druge.
- Je li to? - pitao je Hasan. - Sigurno?
- Meni je svejedno, nosite koga hoćete. Ali ovo je.
- Kako znaš?
- Znam. Zakopan je u jedan stari mezar.
Zaista, momci su pronašli dvoje kosti, pokupili jedne u tabut, pokrili čaburtijom i krenuli niz obronak.
Koga nosimo? - mislio sam užasnut. Ubojicu, krvnika, žrtvu? Čije smo kosti uznemirili? Pobijenih je mnogo, nisu samo Haruna zakopali u tuđi grob.
Išli smo iza momaka što su na ramenima nosili tabut i nečije kosti pokrivene zelenom čohom.
Hasan mi je dodirivao lakat, kao da me budi.
- Smiri se.
- Zašto?
- Pogled ti je čudan.
- Tužan?
- Volio bih da je tužan.
- Maloprije, na mezarju, uzalud sam očekivao da me nešto opomene kad naiđem na Harunov grob.
- Suviše tražiš od sebe. Dovoljno je da žališ.
Ostala mi je nejasna njegova misao, a nisam smio da pitam. Bojao sam se da ne pogodi ono što se događa u meni. Ne vraća me bez razloga u žalost.
Na čaršiji, na sokacima, ljudi su nam prilazili, osjećao sam kako je sve više nogu iza nas, sve mukliji je topot koraka, sve je gušća ljudska ljesa, nisam ih očekivao toliko, učinio sam ovo zbog sebe, ne zbog njih, a evo, moje se otimalo od mene, postajući njihovo. Nisam se osvrtao da ih vidim, ali sam, uzbuđen, osjećao kako me nosi ovo mnoštvo, kao talas, rastao sam s njim, posta jao važniji i jači, bilo je isto što i ja, uvećan. Žalili su, osuđivali, mrzili, svojim prisustvom, ćuteći.
Ova dženaza je opravdanje moje mržnje.
Hasan je nešto tiho rekao.
- Šta kažeš?
- Nemoj da govoriš. Nemoj ništa da govoriš nad mezarom.
Odmahnuo sam glavom. Neću da govorim. Drugo je bilo onda, u džamiji. Išli su za mnom, kad sam se vraćao od kapije smrti, i nismo znali, ni ja ni oni, šta treba da se desi. Sad znamo. Ne čekaju od mene riječi, ni osudu, sazrelo je u njima, i sve znaju. Dobro je što sam ovo učinio, nećemo sahraniti ovog bivšeg čovjeka da ga opravdamo nedužnog, učinićemo više: posijaćemo ove kosti kao sjećanje na nepravdu. A neka nikne šta hoće i šta Bog odredi.
Tako je moja mržnja postala plemenitija i dublja.
Pred džamijom momci su stavili tabut pokriven zelenom čaburtijom na mejtaš. Uzeo sam abdest, stao ispred tabuta i počeo da govorim molitve. A onda sam upitao, ali ne po dužnosti, kao uvijek dosad, već sa izazovom i likovanjem:
- Recite, ljudi, kakav je bio ovaj mejt?
- Dobar! - odgovorilo je stotinu glasova, uvjereno.
- Praštate li mu za sve što je učinio?
- Praštamo.
- Jamčite li za njega pred Bogom?
- Jamčimo.
Uvijek zastanem u mraku i gledam ta mala drhtava svjetla, uzbuđen, ganut prvih dana, poslije ponosan. To je moj bivši brat, to njegova čista duša svijetli plamičcima, to njegova sjena dovodi nepoznate, da pale ove nježne vatrice njegovoj uspomeni.
Postao je ljubav kasabe, poslije smrti. Za života jedva ga je ko znao.
Meni je bio krvavo sjećanje. Za života bio mi je samo brat.
Privrženost mrtvom bratu vratila mi je Hasanovo prijateljstvo. Možda je u njegovim riječima i postupcima bilo i neke skrivene namjere, želje da me zaustavi na putu koji je naslućivao, ili se ja varam, možda je moja osjetljivost vidjela i ono čega nema. Ali, bilo ovako ili onako, u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati.
Ni on u moje. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio ničemu ma šta da je rekao i učinio, i što mi je sve njegovo postalo važno. Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog. Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život.
Vezao sam se uz njega (dobra riječ: vezao, kao u oluji, na lađi, na klisuri) zato što je rođen da bude drug ljudima, i što je izabrao baš mene, ali me neprestano i nanovo oduševljavalo što može da bude takav prijatelj upravo on, toliko pust i podrugljiv naizgled.
