- Hadži Sinanudin-aga hoće da kaže da je najsigurnije poslušati carsku volju, a ako bi platili, učinili bi to samovoljno i nezakonito, a samovolja i nezakonitost stvaraju nered i smutnju - umiješao se Hasan, ozbiljna lica, ušavši među njih sa strane, prekrštenih ruku na prsima, ljubazno spreman da sve potanko objasni muselimu, ako nije shvatio.
Ali muselim nije volio šalu, niti ga je omelo ovo tobože naivno tumačenje. Ne pokazujući nestrpljenje zbog ovog uplitanja, ni ljutinu zbog neskrivenog podsmijeha, ni prezir čak, za koji njegov položaj nikad ne mora da traži razlog, pogledao je Hasana svojim nepokretnim teškim očima, za koje ni njegova rođena žena ne bi mogla reći da su pitome, i okrenu se hadži-Sinanudinu:
- Kako hoćeš, mene se ne tiče. Samo mislim, nekad je jevtinije platiti.
- Nije mi stalo je li jevtino, već je li pravedno.
- Pravda može da bude skupa.
- I nepravda isto tako.
Pa su se gledali jedan dugi trenutak, nisam vidio muselimov pogled, ali sam znao kakav je, a starac se čak osmjehnuo, ljubazno i dobrodušno.
Muselim se okrenuo i izašao iz dućana.
Želio sam da što prije izađem na sokak, ugušiće me vazduh koji je on disao, izbezumiće me riječi koje će njih dvojica reći, rugajući se.
Ali su me ovi ljudi neprestano iznenađivali.
- Pa? - upitao je starac, i ne pogledavši za muselimom. - Jesi li se predomislio?
- Nisam.
- Hasanova se ne povlači, kao carska. Ništa mi danas ne uspijeva.
Nasmijao se, kao da ga je Hasanovo odbijanje obradovalo, i počeo da se prašta:
- Kad ćeš opet doći? Počeću da mrzim i svoje i tuđe poslove, odvajaju me od prijatelja.
Ni riječi o muselimu! Kao da nije ni bio u dućanu, kao da je prosjak naišao, tražeći milostinju! Zaboravili su ga, odmah, čim je prag prekoračio.
Bio sam začuđen. Kakva je to oholost, čaršinska, gospodska, koja tako potpuno odbaci ono što prezire? Koliko godina i pasova mora proći da čovjek uguši u sebi želju da se naruga, da pljune, da izgrdi? Nisam vidio ni da to čine namjerno, ni da se savladavaju. Izbrisali su ga, jednostavno.
Gotovo da su i mene uvrijedili. Zar je moguće tako preći preko ovog čovjeka? On zaslužuje više. O njemu se mora misliti. Njega je nemoguće zaboraviti, nemoguće izbrisati.
- Kako to da ni riječ niste rekli o muselimu kad je izašao? - upitao sam Hasana na sokaku.
- Šta bi se o njemu imalo reći?
- Prijetio je, vrijeđao.
- On može unesrećiti, ali ne može uvrijediti. Moraš voditi računa o njemu, kao o vatri, kao o mogućoj opasnosti, to je sve.
- Govoriš tako, jer ti nije zlo učinio.
- Možda. A ti si bio uznemiren. Jesi li se uplašio? Duhan ti je ispadao između prstiju.
- Nisam se uplašio.
Pogledao me, iznenađen valjda mojim glasom.
- Nisam se uplašio. Sjetio sam se svega. Sjetio sam se svega, bogzna koji put, ali drukčije nego ikad ranije. Bio sam uznemiren kad je ušao, i dok je razgovarao s hadži-Sinanudinom, nisam mogao ni da odredim ni da zaustavim nijednu svoju misao, pretrčavale su kroz mozak, usplahirene, zbunjene, isprepletene, vrele od sjećanja, pozlijeđenosti, bijesa, bola, sve dok me nije okrznuo hladnim usredsređenim pogledom, teškim od prezira i nipodaštavanja, drukčijim nego što je gledao njih dvojicu. Tada, u tom kratkom času, kad su nam se pogledi dodirnuli, kao dva oštra vrha noževa, moglo se desiti da u meni prevlada strah. Bio se već javio, i plavio me, naglo, kao nadošla voda.
Doživljavao sam teške časove i ranije, sukobljavao se u sebi sa oprečnim mišljenjima, mireći plahovitost nagona i opreznost razuma, ali ne znam da sam se ikad, kao u tom trenutku, pretvorio u poprište toliko suprotnih htijenja, da su toliki buljuci naprasnih želja nasrtali da provale, zadržavani kukavičlukom i strahom. Ubio si mi brata, vikao je u meni ostrvljeni bijes, uvrijedio si me, uništio. A u isto vrijeme sam znao da nije dobro što me vidi baš s ovim ljudima, koji ga preziru odupiru mu se. Tako sam i nehotice, bez svoje volje, na suprotnoj strani, protre njega, a volio bih da to ne zna.
Odlučio je, izgleda, baš taj strah. Istisnuo ga je stid pred samim sobom, najgori i najteži stid, koji rađa hrabrost. Moja uzbunjenost se smirila, stišao se ludi huk, misli nisu više prelijetale kroza me kao ptice preko vatrišta, znao sam za jednu jedinu, nastala je tišina smirenja, u kojoj su anđeli pjevali. Anđeli zla. Likujući.
To je bio radosni čas moga preobražaja.
Gledao sam poslije toga, gotovo ozaren novom vatrom, iznutra, gledao u njegov snažni vrat, u malo pognuta pleća, u zbijenu priliku, svejedno mi je da li će se okrenuti, svejedno mi je da li će me pogledati s osmijehom ili s prezirom, svejedno, moj je, potreban mi, vezao sam se za njega mržnjom.
