Oluja o kojoj je govorio Woland već se skupljala na obzorju. Crni oblak se podigao na zapadu i do polovice prekrio sunce. Zatim ga je prekrio potpuno. Na terasi je postalo svježije. Kroz neko se vrijeme smračilo.
Tama, nadošla sa zapada, prekrila je veliki grad.
Nestali su mostovi, dvorci. Nestalo je sve kao da nikad i nije postojalo na svijetu. Preko cijelog neba projurila je plamena nit. Zatim je grom potresao grad. Udarac se ponovio i počela je oluja. U njezinoj magli Woland više nije bio vidljiv.
— Znaš — govorila je Margarita — upravo kad si sinoć zaspao, čitala sam o tami koja je nadošla sa Sredozemnog mora… i ti idoli, ah, zlatni idoli! Ne znam zašto, ali oni mi cijelo vrijeme ne daju mira. Čini mi se da će i sada biti kiše. Osjećaš li kako postaje svježije?
— Sve je to dobro i lijepo — odgovarao je majstor dok je pušio i rukom tjerao dim — čak i oni idoli, bog s njima, ali što će se dalje desiti, nikako ne mogu shvatiti!
Taj su razgovor vodili dok je sunce zalazilo, i upravo tada kad se \Volandu na terasi javio Levi Matej. Prozorčić na podrumu bio je otvoren, i da je netko pogledao unutra začudio bi se kako neobično izgledaju oni koji razgovaraju. Na Margaritino nago tijelo bio je prebačen crni plašt, a majstor je bio u svojem bolničkom rublju.
Bilo je tako, jer Margarita nije imala što da stavi na sebe budući da su sve njezine stvari ostale u vili, a iako je ta vila bila nedaleko, nije dakako bilo ni govora da ona ode onamo i uzme svoje stvari. A majstor, čija su odijela bila u ormaru kao da nikamo nije odlazio, jednostavno nije želio da se preobuče, pobuđujući u Margariti primisao da će početi nekakva posvemašnja glupost. Istina, bio je prvi put obrijan, računajući od one jesenske noći (u klinici su mu bradu skidali aparatom).
Soba je također izgledala čudno i bilo je vrlo teško shvatiti nešto u njezinu kaosu. Na sagu su ležali rukopisi, oni su bili i na divanu. Nekakva knjiga valjala se u naslonjaču. A na okruglom stolu bio je prostrt objed, a među jelima stajalo je nekoliko boca. Odakle su se stvorile nastolu te jestvine i pića nisu znali ni Margarita ni majstor.
Kad su se probudili, našli su sve to na stolu.
Odspavavši do subotnjeg sumraka, i majstor i njegova prijateljica osjećali su se potpuno odmoreno i samo je nešto podsjećalo na jučerašnje događaje — oboje je boljela lijeva sljepoočica. Što se tiče njihovih duša, u njima su se desile velike promjene, kako bi se uvjerio onaj tko bi mogao da prisluškuje razgovor u podrumskom stanu. Ali nije bilo nikoga da prisluškuje. Dvorište je i bilo zato dobro jer je uvijek bilo pusto. Lipe i vrbe pred prozorom, koje su svakog dana postajale zelenije, širile su proljetni miris, a vjetrić ga je donosio u podrum.
— Fuj, vraže! — neočekivano je uskliknuo majstor. — Samo kad pomislim… — ugasio je opušak u pepeljari i stegao glavu rukama — ne, slušaj, ti si pametan čovjek i ni kada nisi bila luda… zar si ozbiljno uvjerena da smo ju čer bili kod sotone?
— Posve ozbiljno — odgovorila je Margarita.
— Dakako, dakako — ironično je rekao majstor — sada su očito umjesto jednog luđaka — dvoje, i muž i žena! — Di gao je ruke prema nebu i povikao: — Ne, neka vrag zna što je to! Vrag, vrag, vrag!
Umjesto odgovora Margarita se bacila na divan, prasnula u smijeh, zamahnula bosim nogama i zatim po— vikala: — Oj, ne mogu više! Oj, ne mogu više! Pogledaj samo na što si nalik!
Nasmijavši se od srca, dok je majstor stidljivo popravljao bolničke hlače, Margarita se uozbiljila.
— Nehotice si upravo sada rekao istinu — počela je go voriti — vrag zna što se zbiva, i vrag će, vjeruj mi, sve ure diti! — Njezine su oči zaplamtjele, skočila je, počela je ple sati i vikati: — Kako sam sretna, kako sam sretna, kako sam sretna što sam s njim sklopila ugovor! O, đavole, đa vole! A vi ćete, mili moj, morati živjeti s vješticom. — Po slije toga poletjela je k majstoru, obujmila ga oko vrata i počela ljubiti njegova usta, nos, obraze. Poskakivali su vi hori majstorove nepočešljane kose, pod poljupcima buk nuli su njegovi obrazi i čelo.
— Ti si stvarno postala slična vještici. — Ne poričem — odgovorila je Margarita — ja sam vje štica i vrlo sam time zadovoljna!
— Pa dobro — govorio je majstor — vještica pa vještica.
Vrlo zgodno i sjajno! Mene su, očigledno, oteli iz bolnice!
Također vrlo zgodno. Vraćen ovamo, dopustimo i to…
Pretpostavimo čak da nas se to neće zakačiti, ali reci mi, tako ti svega što ti je sveto, od čega i kako ćemo živjeti?
Dok to govorim, brinem o tebi, vjeruj mi.
U taj čas pojavile su se na prozorčiću cipele s tupim vršcima i donji dio prugastih hlača. Zatim su se te hlače sagnule u koljenu i nečija je opsežna stražnjica zaklonila dnevno svjetlo.
— Alojzije, jesi li kod kuće? — upitao je glas negdje iz nad hlača, iza prozora.
— Opet počinje — rekao je majstor.
— Alojzij? — upitala je Margarita prilazeći prozoru — On je jučer uhapšen. A tko ga traži? Kako se zovete?
