Margarita je Azazellu nalila konjaka i on ga je odmah ispio. Majstor koji s njega nije micao pogled, ponekad je sebi ispod stola štipao hrbat lijeve ruke. Ali njegova štipa— nja nisu pomogla. Azazello se nije rasplinuo u zraku, da, treba reći istinu, za to nije bilo nikakve potrebe. Ništa strašno nije bilo u riđem čovjeku malog rasta, osim toga oka s mrenom, ali toga ima i bez čarobnjaštva, osim odjeće koja nije bila sasvim obična — nekakva mantija ili plašt — opet, ako čovjek dobro promisli, i to se dešava. Konjak je također znao dobro piti, kao i svi dobri ljudi, na dušak i bez jela. Od konjaka u majstorovoj je glavi zašumjelo i počeo je misliti: «Ne, Margarita ima pravo! Dakako, preda mnom sjedi poslanik đavolov. Pa i ja sam sam preksinoć dokazivao Ivanu da je on na Patrijaršijskim ribnjacima susreo upravo sotonu, a sada sam se preplašio te misli i počeo nešto brbljati o hipnotizerima i o halucinacijama. Kakvi hipnotizeri, k vragu!» Počeo je promatrati Azazella i uvjerio se da u njegovim očima postoji nešto usiljeno, neka misao koju taj ne želi prije vremena izreći. «On nije samo u posjetu, nego se pojavio s nekom porukom» — mislio je majstor.
Moć opažanja nije ga iznevjerila.Ispivši treću čašicu konjaka, koji na Azazella nije nimalo djelovao, posjetilac je tako započeo: — Ugodan podrumčić, vrag neka me nosi! Samo se na meće pitanje što da se u njemu radi, u tom podrumčiću?
— To se isto i ja pitam — nasmijavši se odgovorio je majstor.
— Zašto me uznemirujete, Azazello? — upitala je Mar— garita — Već ćemo nekako!
— Što to govorite! — povikao je Azazello — nisam ni po mislio uznemiravati vas. I ja kažem već ćemo nekako. Da!
Skoro sam zaboravio, messire vas je dao pozdraviti i na redio mi da vam kažem da vas poziva na malu šetnju s njim, ako, dakako, vi to želite. Što ćete mi na to reći?
Margarita je pod stolom gurnula nogom majstora.
— S velikim zadovoljstvom — odgovorio je majstor proučavajući Azazella, a taj je nastavio: — Nadamo se da ni Margarita Nikolajevna neće odbiti?
— Ja sigurno neću odbiti — rekla je Margarita i opet je njezina noga dotakla majstorovu nogu.
— Divna stvar! — uskliknuo je Azazello. — To ja volim!
Jedandva i gotovo! A ne kao onda u Aleksandrovskom parku!
— Ah, nemojte me na to sjećati, Azazello, tada sam bila glupa. Da, ne treba me, uostalom, strogo kriviti za to — ne susrećeš svaki dan nečistu silu!
— Svakako — potvrdio je Azazello — svaki dan bi bilo suviše ugodno!
— Meni se sviđa brzina — govorila je Margarita uzbu đeno — sviđa mi se brzina i golotinja. Kao iz mauzera — taf!
Ah, kako on puca! — povikala je Margarita, obraćajući se majstoru. — Sedmica pod jastukom i u svaki listić!… — Margarita se opila, njezine su oči zablistale.
— I opet sam zaboravio — povikao je Azazello udarivši se po čelu — sasvim sam se smotao! Messire je poslao po klon — tu se okrenuo upravo majstoru — bocu vina. Upo zoravam vas da je to ono isto vino koje je pio prokurator Judeje. Falernsko vino.
Sasvim je razumljivo da je takva rijetkost izazvala veliku pažnju Margaritinu i majstorovu. Azazello je izvukaoiz komada tamnog pogrebnog brokata potpuno pljesnivi vrč. Vino su mirisali, nalili u čaše, gledali kroza nj svjetlo koje je nestajalo pred oluju, — U Wolandovo zdravlje! — uskliknula je Margarita, podižući svoju čašu.
Sve troje dohvatilo je čaše i ispilo veliki gutljaj.
Odmah je predolujno svjetlo počelo gasnuti u majstorovim očima, njegovo se disanje zaustavilo i on je osjetio da dolazi kraj. Vidio je još kako na smrt blijeda Margarita, bespomoćno pružajući ruke k njemu, spušta glavu na stol, a zatim pada na pod.
— Trovač… — dospio je još viknuti majstor. Htio je dohvatiti nož sa stola da udari Azazella, ali je njegova ruka nemoćno kliznula po stolnjaku, sve što je okruživalo maj stora u podrumu poprimilo je crnu boju, a zatim je sve nestalo. Pao je nauznak, i dok je padao rasjekao je kožu sljepoočice na uglu daske pisaćeg stola.
Kad su otrovani zamukli, Azazello je počeo djelovati.
Prvo je iskočio kroz prozor, i za nekoliko časaka bio je u vili u kojoj je živjela Margarita Nikolajevna. Uvijek savjesni i točni Azazello htio je provjeriti da li je sve učinjeno kako treba. Sve je bilo u redu. Azazello je vidio kako je smrknuta žena koja je očekivala povratak svoga muža izišla iz svoje spavaonice, iznenada problijedila, uhvatila se za srce i kriknuvši bespomoćno: — Nataša! Bilo tko… k meni! — pala na pod u gostinj— skoj sobi ne doprijevši do kabineta.
— Sve u redu — rekao je Azazello. Za časak je bio kraj palih ljubavnika. Margarita je ležala licem zabodenim u sag. Svojim željeznim rukama Azazello ju je okrenuo kao lutku licem prema sebi, i zagledao se u,nju. Naočigled se lice otrovane mijenjalo. Čak se u olujnom sumraku vidjelo kako je nestalo njezino privremeno vještičje škiljenje i oštrina i žestina crta. Lice pokojnice je postalo svijetlo i konačno se smekšalo, a njezino keženje više nije bilo zvjersko nego jednostavno ženstveno patničko keženje.
