— Ti se i ne možeš sa mnom svađati iz razloga što sam ga već bio spomenuo: ti si glup — odgovorio je Woland i upitao: — No, kaži kratko, da me ne umaraš, zašto si se po javio?
— On me je poslao.
385— Što ti je zapovjedio da mi kažeš, robe?
— Ja nisam rob — sve ljući, odgovorio je Levi Matej — ja sam njegov učenik.
— Mi govorimo na različitim jezicima kao i uvijek — odazvao se Woland — ali stvari o kojima govorimo zbog toga se ne mijenjaju. Dakle?…
— On je pročitao majstorovo djelo — govorio je Levi Matej — i moli te da sa sobom uzmeš majstora i da ga na gradiš spokojem. Zar je to tebi teško učiniti, duše zla?
— Meni nije ništa teško učiniti — odgovorio je Woland — i ti to dobro znaš. — Zašutio je, a onda dodao: — A zašto ga vi ne uzmete k sebi, u svjetlo?
— On nije zaslužio svjetlo, on je zaslužio spokoj — ža losnim je glasom rekao Levi.
— Poruči da će sve biti učinjeno — odgovorio je Wo— land i dodao, a njegovo je oko zaplamsalo: — i odmah me ostavi.
— On moli da biste onu koja ga je voljela i patila zbog njega također uzeli — prvi se put molećivo obratio Levi Wolandu.
— Bez tebe se nikako ne bismo tome dosjetili. Odlazi.
Levi Matej nakon toga je nestao, a Woland je pozvao Azazella i zapovjedio mu: — Odleti k njima i sve učini.
Azazello je napustio terasu i Woland je ostao sam. Ali njegova samoća nije dugo potrajala. Začuli su se na pločama terase koraci i živahni glasovi, i pred Wolanda su stupili Korovjov i Behemot. Ali debeljko više nije nosio primus nego je bio natovaren drugim predmetima. Tako se pod njegovim pazuhom nalazio mali pejzaž u zlatnom okviru, preko ruke bio je prebačen kuharski, napola pregorjeli, ogrtač, a u drugoj ruci je držao lososa s kožom i repom. Od Korovjova i Behemota mirisalo je na paljevinu, Behemotova gubica bila je uprljana čađom, a kapa na— gorjela.
— Pozdrav, messire! — povikao je obijesni par i Behe mot je mahnuo lososom.
— Baš ste krasni — rekao je Woland.
— Messire, zamislite — povikao je Behemot uzbuđeno i radosno — mislili su da sam pljačkaš!— Sudeći po predmetima koje si donio sa sobom — odgovorio je Woland, gledajući uokvireni pejzaž — ti i jesi pljačkaš.
— Vjerujte, messire — prostodušnim glasom započeo je Behemot.
— Ne, ne vjerujem — kratko je odgovorio Woland.
— Messire, kunem vam se, junački sam pokušao spa siti sve što se moglo, i tu je sve što mi je uspjelo zaštititi.
— Radije reci zbog čega se zapalio Gribojedov? — upi tao je Woland.
Obojica, i Korovjov i Behemot, raširili su ruke, podigli oči prema nebu, a Behemot je uzviknuo: — Pojma nemam! Sjedili smo mirno, potpuno tiho, jeli smo…
— I odjednom — trah, trah! — nastavio je Korovjov — pucnjevi! Izbezumljeni od straha Behemot i ja potrčali smo na bulevar, progonitelji za nama, a mi trk prema Ti— mirjazevljevu spomeniku!
— Ali je osjećaj dužnosti — umiješao se Behemot — nadvladao naš sramotni strah, i mi smo se vratili!
— Ah, vratili ste se? — rekao je Woland — tada je, da kako, zgrada izgorjela do temelja.
— Do temelja! — žalosno je potvrdio Korovjov — to jest, messire, doslovno do temelja, kako ste se izvoljeli točno izraziti. Sve sami ugarci!
— Jurnuo sam — pričao je Behemot — u dvoranu za sjednice, to je ona sa stupovima, messire, računajući da ću izvući nešto vrijedno. Ah, messire, moja žena, kad bih je imao, dvadesetak puta bila je u opasnosti da ostane udo vica! Ali, srećom, nisam oženjen, messire, i iskreno govo reći, sretan sam što nisam. Ah, messire, zar treba mijenjati samačku slobodu za mukotrpni jaram!
— Opet počinješ govoriti koješta — primijetio je Wo— land.
— Slušam i nastavljam — odgovorio je mačak — da, na primjer taj pejzaž. Ništa drugo nisam mogao iznijeti iz dvorane, plamen me udario u lice. Potrčao sam u skladi šte i spasio lososa. Potrčao sam u kuhinju i spasio ogrtač.
Smatram, messire, da sam učinio sve što sam mogao, i ne razumijem kako objasniti sumnjičav izraz na vašem licu. — A što je radio Korovjov, dok si ti pljačkao? — upitao je Woland.
— Pomagao sam vatrogascima, messire — odgovorio je Korovjov pokazujući poderane svoje hlače.
— Ah, ako je tako onda će, naravno, biti potrebno sa graditi novu zgradu.
— Bit će sagrađena, messire — odazvao se Korovjov — usuđujem se to tvrditi.
— U tom slučaju preostaje želja da zgrada bude bolja od prijašnje — primijetio je Woland.
— Tako će i biti, messire — rekao je Korovjov.
— Meni to možete vjerovati — dodao je mačak ja sam pravi pravcati prorok.
— U svakom slučaju, mi smo se javili, messire — refe rirao je Korovjov — i čekamo vaše zapovijedi.
Woland se digao sa stolice, prišao ogradi i dugo je šutke, okrenut leđima svojoj pratnji, gledao u daljinu.
Zatim se vratio od ruba ograde, opet se spustio na svoju stolicu te rekao: — Zapovijedi neće biti, izvršili ste sve što ste mogli, i više mi zasad vaše usluge nisu potrebne. Možete se odma rati. Sad će doći oluja, posljednja oluja koja će završiti sve što se završiti mora, a mi ćemo krenuti na put.
— Vrlo dobro, messire — odgovorila su obojica lakrdi— jaša i nestali negdje iza okrugle kupole koja se nalazila na sredini terase.
