Tako sam najčešće ostajao sam, s knjigom ili sa svojim mislima, ne uspijevajući da uočim ni jednog jedinog čovjeka s kojim bih želio da se zbližim. Sve sam ih gledao kao cjelinu, kao skup, neobičan, surov, jak, čak i zanimljiv. Pojedinačno bili su nepojmljivo beznačajni. Nisam ih prezirao kad sam mislio o njima kao o mnoštvu, čak sam pomalo i volio to stoglavo stvorenje, surovo i moćno, ali pojedince nisam podnosio. Moja ljubav, ili nešto manje od toga, ticala se svih a ne jednoga, i bila mi je dovoljna.
Jednom, dok sam sjedio u polju, na trulom panju, u gruboj slakovini do koljena, sam, zaglušen cikom zrikavaca pod vrelim suncem (uvijek je nešto cičalo, pištalo, pjevalo na ovoj ravnici), smučen onim što sam čuo od vojnika o mladoj ženi u hanu, vidio sam dječaka kako je zastao u travi, utonuo gotovo do grla. Javio mi se s povjerenjem. Bili smo već poznanici.
Volio bih da me nije našao. Kao da sam se bojao da će mi pročitati u očima ono što sam čuo o njegovoj majci.
Nije nevjerovatno to što su vojnici ispričali. Bila je jedina mlada žena u našoj blizini, prva sela su se tek nazirala na dalekom rubu ravnice, pa i tamo su odlazili, naročito noću, znao sam, zbog žena najviše, a niko nije bezobziran kao vojnik, koji zna da može svakog časa poginuti, a neće da misli na smrt, neće da misli ninašto i mirno ostavlja iza sebe pustoš. A i žene su prema njima blaže, zbog starog žaljenja koje prati vojnike, i zbog stida koji odnose na svoja daleka lutanja. Kud vojska prođe, trava ne niče, ali niču djeca. Ali za majku dječakovu teško mi je bilo da to primim. Svaka žena, samo ne jedna određena. Toliko sam svijet uopštavao, da sam ga gubio.
Sitna, slaba na izgled, još mlada, nije izazivala pažnju odmah, ali su njen sabran pogled i mirni pokreti i sigurnost ponašanja natjerivali čovjeka da ne prođe mimo nju ravnodušno. Tada bi mogao da otkrije oči koje nisu gledale rastreseno, lijepa usta, pomalo podsmješljiva i prkosna, i skladnost kretanja koje ima samo zdravo i gipko tijelo. Hrabro se borila s nevoljama u životu. Ostavši udovica, odlučila je da nekako sačuva han i imanje oko kuće, koje je rat postepeno uništavao, pa je počelo da liči na groblje i pustolinu. Nije otišla, čuvala je jedino što je imala, pokušavajući da nevolju okrene u svoju korist. Prodavala je vojnicima hranu i piće, puštala ih da u hanu kockaju, izvlačila je zlehudu vojničku paru, dajući im ono što nisu imali. Nastojala je da sina ukloni iz kuće i od vojnika, kad god je mogla, ali nije uvijek mogla. Razgovarao sam s njom o tome. "Zbog njega i radim", rekla mi je mirno. "Život će mu biti težak ako počne ni od čega".
I eto, sad sam saznao da živi s vojnicima. Možda je morala, možda se nije mogla odbraniti, možda je jednom pristala a poslije su je ucjenjivali pa se navikla, ne znam, nikoga nisam htio da pitam, ali me mučilo to što sam čuo. Zbog dječaka. Da li zna ili će saznati? I zbog sebe. Dok nisam čuo, cijenio sam njenu hrabrost, a poslije sam mislio kao svaki mlad čovjek, iako sam se stidio svoje misli. Ali sad je bila voda koja slobodno teče, hrana koja se nudi, nadohvat ruke. Ništa je više nije branilo, osim moga stida, a znao sam da stid nije suviše velika prepreka. Zato sam se još više vezao za dječaka, da odbranim i sebe i njega.
Puštao sam da me vodi svojim djetinjim putevima, da razgovaramo djetinjim jezikom, da mislimo na djetinji način, srećan kad mi je to uspijevalo potpuno, jer sam osjećao da sam tako obogaćen. Pravili smo svirale od trave sabljarke i uživali u oštrom piskavom zvuku koji je nastajao kad je zeleno sječivo sjeklo vazduh iz usta. Pažljivo smo djeljali zovino drvo, izbacujući vlažnu srčiku, da dobijemo šupljinu punu skrivenih glasova. Nizali smo u vijenac plave i žute barske cvjetove da ih odnese majci, poslije sam ga nagovorio da kiti topoline grane, da ne bih mislio ništa ružno.
- Hoće li na granama niknuti cvijeće? - pitao me.
- Možda i hoće - rekao sam, pomalo i sam vjerujući u to cvjetno oživljavanje sivog drveta.
- Gdje je sunce - pitao me jednom.
- Iza oblaka.
- Je li uvijek tamo? I kad je oblačno?
- Uvijek.
- Možemo li ga vidjeti kad se popnemo na vrh topole?
- Ne možemo.
- A na munaru?
- Ne možemo. Iznad munare je oblak.
- A kad bi se probila rupa u oblaku?
Zaista, zašto ljudi ne probiju rupu u oblaku, zbog dječaka koji vole sunce?
Kad je padala kiša, sjedio sam s njim u jednoj od soba prostrane kuće, vodio me i na tavan, i jedna greda me zaista udarila u glavu, pričao mi je svoje lijepe priče o velikom - velikom čamcu, kao ova kuća, koji plovi po rijeci-ravnici, o ljubimcu golubu koji u sparnim noćima leprša iznad njegove postelje dok on spava, o baki koja ne vidi ali zna sve priče na svijetu.
- I o zlatnoj ptici?
- I o zlatnoj ptici.
- Šta je to zlatna ptica?
- Zar ne znaš? - čudio se moj mali učitelj.
- To je ptica od zlata. Nju je teško naći.
