Otada su se češće viđali. Hasan je dolazio u tekiju, ili ga pozivao kući. Žurili su zajedno za Hasanovim poslovima, pisali ugovore i pravili nekakve račune, šetali u predvečerje pored rijeke. Mula-Jusuf se vidljivo mijenjao: znao sam, oko njega lebdi Hasanova neposrednost, kao omaglica. Još je nosio poslušno izgubljeni izraz, kojim se odvajao od ljudi, ali nije više bio beznadan i težak. Kao da je oživljavao onaj daleki dječak, sporo, doduše, još prekriven sjenkom.
Postajao je nemiran ako Hasan ne bi došao, gledao bi u njega ozaren kad bi se pojavio, radovao se njegovoj vedrini i prijateljskoj riječi, nije odlazio, kao ranije, kad bismo Hasan i ja počeli razgovor, ostajao je uz nas, gotovo zaboravljajući dužni obzir, s pravom koje mu je davalo novo prijateljstvo. I Hasan je bio zadovoljan zbog te ćutljive privrženosti, i zbog radosti s kojom ga je mladić sačekivao.
A onda se sve izmijenilo. Suviše brzo, suviše iznenadno. Hasan je prestao da dolazi u tekiju, nije više pozivao Jusufa, nisu se više viđali.
Pitao sam ga, začuđen:
- Šta je s Hasanom?
- Ne znam - rekao je zbunjeno.
- Otkad nije dolazio?
- Već pet dana.
Izgledao je utučen. Pogled mu je opet postao nesiguran, teška sjenka se navukla na lice, što je bilo počelo da se razgaljuje.
- Zašto nisi otišao do njega?
Poniknuo je glavom, i s mukom odgovorio:
- Išao sam. Nisu me pustili.
I ja sam jedva uspio da vidim Hasana.
Mala žena, što je u svakog gledala rastreseno, tiho se osmjehujući svome sjećanju ili očekivanju, sa cvijetom u kosi, dotjerana i namirisana (muž je sigurno mislio da je to zbog njega, i bio je srećan), pustila me u strahu, zamolivši da kažem kako sam vrata našao otvorena, lakše će se opravdati što je zaboravila da zaključa, nego što me propustila. Tri dana i tri noći ne izlaze, rekla je, bez prijekora. Sve joj izgleda veselo.
Našao sam ga u prostranoj divanhani, s drugovima. Bacali su kocku.
Soba je u neredu, puna duhanskog dima što se vukao kao magla u polutami, zbog spuštenih debelih zavjesa, svijeće su još gorjele, iako je jutro, lica su blijeda, izmučena. Oko njih sahani i čaše.
I gomile novca.
Hasanov izraz je krut, nesabran, gotovo zao. Pogledao me začuđeno, nimalo ljubazno. Pokajao sam se što sam došao.
- Htio sam da govorim s tobom.
- Sad sam u poslu.
Držao je u ruci kocku od slonovače, i bacio je na ćilim, zauzet igrom.
- Sjedi, ako hoćeš.
- Nemam vremena.
- O čemu si htio da govoriš?
- Nije važno. Drugi put.
Izašao sam, uvrijeđen. I začuđen. Ko je ovaj čovjek? Prazna pričalica? Aprilsko sunce? Slabić koga poroci svladavaju?
Bio sam zlovoljan, težak od misli da nema ljudi koji su uvijek dobri. On rasipa lijepe riječi, i odmah ih zaboravlja.
A kad sam stigao do kraja dugog hodnika, Hasan je izašao iz sobe.
Prvi put sam vidio da je neuredan, nemaran prema sebi. Kao da nije on. Oči mu nisu vedre, ni jasne, već mutne i upale, smorene pićem i dugim bdijenjem. Ružno je treptao na svjetlu.
Gledali smo se bez osmijeha.
- Oprosti - rekao je tmurno. - Došao si u nezgodan čas.
- Vidim.
- Nije loše da znaš sve o meni.
- Nema te već danima. Htio sam da vidim šta je s tobom.
- Imao sam poslova. Osim ovih.
- I zbog Jusufa sam došao. Je li se nešto desilo? Tražio te, nisi ga pustio u kuću.
- Nisam uvijek raspoložen za razgovor.
- Navikao se na tebe. Zavolio te.
- Zavolio, to je previše. Navikao, to nije ništa. A nisam kriv ni za jedno ni za drugo.
- Pružio si mu ruku, izvukao ga iz samoće, i onda ga ostavio. Zašto?
- Ne mogu ni s kim da se vežem za cio život. To je i moja nesreća. Pokušavam i ne uspijevam. Šta je u tome čudno?
- Htio bih da znam razlog.
- Razlog je u meni.
- Pa, ništa. Oprosti.
- Rekao si da si ga volio. Jesi li siguran u to?
- Ne znam.
- Onda nisi. Zašto si ga dovodio ovamo kad nisi htio da ga prihvatiš?
- Prihvatio sam ga.
- Vršio si samo dužnost, čekajući njegovu zahvalnost. A on se sve više izdvajao i utvrđivao u mržnji.
- U mržnji? Prema kome?
- Prema svakome. Možda i prema tebi.
- Zašto bi me mrzio? - upitao sam, zaprepašten tom mogućnošću, iako sam o njoj mislio i ranije.
- Trebalo je da od njega stvoriš prijatelja, ili da ga otjeraš. Ovako ste se spetljali kao dvije zmije koje su jedna drugoj progutale rep i ne mogu više da se odvoje.
- Nadao sam se da ćeš ti učiniti ono što nisam ja.
- I ja bih volio da to učini neko drugi. I svi ljudi isto tako. Zato i ne činimo ništa. Je li sad dosta? Čekaju me.
Od njega se osjećao zadah rakije i duhana, bio je prijek i opor, spreman na svađu, neugodan.
- Je li ti Jusuf to sve rekao?
Okrenuo se i otišao, bez riječi.
Dobro je što sam ga vidio i ovakvog.
