Poslije sam u kuću išao rjeđe, misli mi nisu bile čiste, i teško sam govorio njegovim jezikom. A kad sam išao, bio sam neprirodan. Sjedili smo u kuhinji, njegova majka je ulazila i izlazila, smiješeći se na nas, kao na dva djeteta. Skrivao sam oči. Nisam htio da jedem, ni da pijem, odbio sam kad me nudila, htio sam da budem drukčiji od ostalih, zato što sam bio isti.
- Ostani kod nas - predložio mi je dječak.
- Zašto da ideš po kiši?
Žena se nasmijala kad je vidjela kako sam pocrvenio.
Jedne noći, u samu zoru, neprijatelj je napao i istjerao nas iz naših čadora. Iznenađeni, pružili smo slab otpor, jedva smo pokupili oružje i najnužnije stvari, i perjali ravnicom u bijelim rubinama, punih ruku jadnog vojničkog imetka, i zaustavili se tek kad je svanuo dan i nikoga iza nas nije bilo.
Neprijatelj je zauzeo naše mjesto, i han. Iskopali su rovove i dočekali nas bez straha.
Vratili smo ih na obalu rijeke tek sedam dana kasnije, i opet zaposjeli mjesto oko hana.
Tada su iz kuće izašla naša dva vojnika, iznenadni napad ih je zatekao u hanu, ili su se sklonili, i tu su, skriveni, proveli svih sedam mučnih dana, dok je neprijatelj vršljao po hanu i oko hana. Žena ih je hranila.
Bili smo joj zahvalni, sve dok nisu ispričali da je živjela i sa neprijateljskim vojnicima.
Nastalo je ćutanje.
Zamolio sam starješine da se dječak i njegova slijepa baka kolima prebace u neko obližnje selo.
- A majka? - pitao je mališan.
- Doći će poslije.
Strijeljali su je, čim su kola postala sitna na prostranoj ravnici.
Sigurno je saznao šta se desilo njegovoj majci, i sigurno je njegova pjesmica o tavanu postala gorča.
Sjetio sam se dječaka i njegova straha, sjedeći u svojoj sobi i vraćajući se u mislima unazad, u svoje djetinjstvo.
I u mojoj kući bio je tavan. Sjedio sam šćućuren na starom bačenom sedlu, sam u tom svijetu neupotrebljivih stvari što su izgubile raniji oblik i poprimale novi, prema dobu dana i mojim raspoloženjima, prema jačoj ili slabijoj svjetlosti što ih je preobličavala, prema tuzi ili radosti u meni. Jašući na sedlu u susret želji da nešto bude, da se desi nešto iz maglovitih dječijih maštanja što su se hirovito mijenjala, nestvarna kao i stvari u tavanskoj polutami.
Taj tavan me stvarao, kao što me stvaralo i bezbroj drugih mjesta i prilika, susreta, ljudi, nastajao sam u hiljadama izmjena, i uvijek mi se činilo da je sve ranije nestajalo sa novom promjenom, da se gubilo kao beznačajno u maglama proteklog vremena. A onda sam, uvijek nanovo, i neočekivano, nalazio tragove svega što je bivalo, kao žive iskopine, kao svoje vlastite naslage, i mada stare i ružne, postajale su drage i lijepe. Taj ponovo otkriveni neizgubljeni dio mene, što nije samo sjećanje, vrijeme je uljepšalo i vraćalo iz nedohvatnih daljina, spajajući me s njim. Tako je postojao dvojako, kao djelić moje sadašnje ličnosti, i kao sjećanje. Kao sadašnjost, i kao početak.
Na tom tavanu, gdje sam tražio samoću, saznavajući se, i pribježište od otvorenih širina zavičaja, iako sam ga volio više nego majku, mislio sam često o zlatnoj ptici iz neninih priča. Nisam znao šta je ta zlatna ptica, ali dok sam slušao kako pada kiša po krovu od šindre, i otvoreni kapak lupa na vjetru, i bezbroj očiju viri iz ćoškova, zamišljao sam kako pronalazim svoju zlatnu pticu, kao junak iz neninih žubornih kazivanja, znajući da se tako, na neki čudan, neobjašnjiv način, ostvaruje sreća.
Zaboravio sam na nju docnije, život je raspršio snatrenja mladosti, moguća u vrelom zamišljanju bez prepreka, u slobodi željenja bez granica, rođena u neiskustvu. A javila se ponovo, kao podsmijeh, kad mi je bilo najteže.
Bio jednom jedan dječak, u očevoj kući, nad rijekom, koji je sanjao zlatne snove, jer ništa nije znao o životu.
Bio je i jedan drugi dječak, u hanu, na ravnici, koji je mislio o zlatnoj ptici. Ubili su mu majku, bila je griješna, a njega otjerali u svijet.
Bilo nas je četvoro braće, i sva četvorica su tražila zlatnu pticu sreće. Jedan je poginuo u ratu, jedan je umro od sušice, jednog su ubili u tvrđavi. Ja svoju više ne tražim.
Gdje su zlatne ptice ljudskih snova, preko kojih se to bezbrojnih mora i vrletnih planina do njih dolazi? Da li nam se ta duboka čežnja djetinje nerazumnosti posigurno javlja samo kao tužni znak izvezen na mahramama i na safijanskim koricama nepotrebnih knjiga?
Pokušao sam da čitam Abul-Faradža, natjerao sam se, bez mnogo volje, bez unutarnje potrebe, htio sam da čujem i tuđe misli a ne samo svoje.
Otvorio sam knjigu nasumce i naišao na priču o Aleksandru Makedonskom. Car je, priča se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao. - Zašto? Zar nije lijepo? - pitali su ga. - Baš zato - odgovorio je on. - Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih žalio više nego sad.
