Nikome nije dopuštao da ulazi u to zabranjeno područje, ni da remeti mračni red koji je u sebi stvorio. I tako smo se sve više odvajali, prikriveno ogorčeni, on zbog sumnje, ozlojeđenosti, nesreće, ja zbog njegove nezahvalnosti.
Hasan se pomirio s ocem, i govorio o tome šaljivo, kako je stekao tutora, svekrvu i razmaženo dijete u istoj osobi, ali je radost vrcala iz njega. Dogovorio se s ocem da svoj i njegov dio imetka zavješta u vakuf, za dušu i za spomen, u korist siromaha i beskućnika, trčao po cio dan, svršavao poslove oko ugovora i sudskih potvrda, tražio pogodnog čovjeka za muteveliju, poštenog, pametnog i spretnog, ako i toga ima, govorio je, smijući se. Nisam bio siguran da li se više raduje što se pomirio s ocem, ili što je njegovu zetu, Ajni-efendiji, izmakao toliki imetak. - Ako mu srce ne pukne - govorio je veselo - onda je od kamena.
Kupio je Kur'an koji je Mula-Jusuf pisao, da ga pokloni ocu. Jusuf nije htio da primi novac, ali je Hasanov razlog bio ubjedljiv:
- Dvije godine rada ne poklanja se lako.
- Šta će mi novac?
- Daj ga kome je potreban.
Čudio se, gledajući Kur'an: - On je umjetnik, šejh-Ahmede, a ti ćutiš i kriješ ga, bojiš se da ti ga ne uzmu. Podsjeća me na čuvenog Muberida. Možda je čak i ljepše. Strasnije, iskrenije. Jesi li čuo za Muberida, Mula-Jusufe?
- Nisam.
- Postao je bogat i ugledan zbog dara kakav je i tvoj. A za tebe u našoj kasabi niko ne zna. Čak ni oni koji dolaze u tekiju. Naši ljudi odlaze s darom u Carigrad ili Misir, a drugi nam vraćaju glas o njima. Mi ne znamo, ne tiče nas se, ili ne vjerujemo sebi.
- Ovdašnja slava je malena, svejedno iz kog razloga - rekao sam, ne primajući prijekor. - Htio sam da ga pošaljemo u Carigrad, nije pristao.
Mladić se zbunio, kao i prvi put. Samo s manje straha nego onda.
- Ja ovo radim zbog sebe - rekao je tiho. - I nisam ni mislio da li vrijedi.
Hasan se nasmijao:
- Ako govoriš iskreno, trebalo bi da ustanem na noge pred tobom.
Gledao je za mladićem, kad je otišao zbunjen zbog pohvala.
- Još ima stidljivih i osjetljivih, prijatelju moj. Zar ti to nije čudno?
- Uvijek će ih biti.
- Hvala Bogu. Suviše nas je koji više i ne znamo šta je to. Ovakve bi trebalo čuvati, za sjeme. Izgleda da te se on malo tiče - dodao je nenadano.
- Ćutljiv je, zatvoren.
- Stidljiv, ćutljiv, zatvoren. Neka mu je alah u pomoći.
- Zašto?
- Vaše derviško zanimanje je čudno, vi prodajete riječi, koje svijet kupuje, iz straha, ili iz navike. On ne želi, ili ne umije da prodaje riječi. Ne umije da proda ni ćutanje. Ni dar. I nije mu stalo do uspjeha. Do čega mu je onda stalo?
Uzalud, teško ga je zaustaviti kad neko probudi njegovu pažnju. Često bez razloga, ili zbog razloga koji je samo njemu važan.
- Zašto se toliko raspituješ za njega?
- Ne raspitujem se. Razgovaramo.
- Ti imaš čudnu sposobnost da osjetiš nesrećna čovjeka.
- Zar je nesrećan?
Ispričao sam sve što sam znao, ili gotovo sve, o ravnici, dječaku, o njegovoj majci, i dok sam pričao, postajalo mi je sve jasnije da je mladić žrtva. Kao i ja. I nisam znao čija je muka veća, njega je sustigla na početku života, mene na kraju. Nisam to rekao, ali sam i sam osjećao kako suviše žalim tu nesreću: udvajao sam se, govoreći i o sebi.
Hasan je slušao, gledajući u stranu, ne prekidajući me, uzbuđen, ali dovoljno trijezan da pogodi suštinu:
- Izgleda da si ga tek sad shvatio. Trebalo mu je pomoći.
- Ne želi ničiju pomoć, ne dopušta da mu se iko približi, ne vjeruje nikome.
- Povjerovao bi ljubavi. Bio je dijete.
- Volio sam ga. Ja sam ga i doveo ovamo.
- Ne krivim tebe. Svi smo takvi. Krijemo ljubav, tako je i ugušimo. Šteta, i za tebe i za njega.
Znam šta je mislio: mogao mi je sada zamijeniti brata. Ali niko mi brata ne može zamijeniti.
Nisam pomogao Jusufu! A ko je meni pomogao!
Govorio sam o sebi, on je čuo samo mladićevo ime. Pričanjem o njemu istisnuo sam sebe. Da li zato što je Jusuf mlad? Ili što sam ja ponosan, i jak? Snažne niko ne žali.
- A sad? Kako je sad? Ćutite o svemu?
- Nesrećni ljudi su suviše osjetljivi. Mogli bismo pozlijediti jedan drugoga.
Nije vrijedilo govoriti o onome što je teško objasniti, da volim sjećanje na ravnicu, a mrzim njegovu hladnu izdvojenost i mračno ćutanje, koje ubija nadu. Uprostio sam taj složeni odnos, rekavši djelimičnu istinu, da se pomalo tuđimo, ali da je veza među nama ipak jaka, jer čovjek se ne odvaja lako od onoga kome je pomogao, čuva lijepu uspomenu o sebi. Ja i Jusuf smo kao najbliži rod, pa i nesporazumi su nam rođački, uvijek su blizu ljubavi.
- Postoji i rođačka mržnja - nasmijao se Hasan.
Nije me iznenadio. Dugo je i bio ozbiljan.
Odgovorio sam šalom:
- Nismo stigli dotle.
