Hasan je nedosljedan. Hasan ne zna šta hoće, ili zna a ne može, Hasan je dobronamjeran ali neizdržljiv, Hasan pokušava a ne uspijeva, i možda je zaista njegova nesreća u tom beznadnom započinjanju, u tom građenju mostova preko kojih ne prelazi. To je prokletstvo želje koja se ne gasi, ali se ne ostvaruje. Neprestano traži, s oduševljenjem, pa se brzo povlači, prazan i neoplođen. Kao da ga vuče misao, a odbija čovjek. To je čudno oštećenje, i muka, ne zato što odustaje, već što uvijek nanove pokušava. Onda je sve u njemu, a ne u drugome.
A opet sam tražio uzrok izvan njega.
Kriv je što je otjerao Jusufa. A ipak sam se pitao, sasvim nelogično: zašto? Ne uviđajući da tako prebacujem krivicu na drugoga.
Tražio sam razlog što se Hasanovo oduševljenje brzo ugasilo. Šta je Jusuf učinio? Htio sam da mi to Hasan kaže, a on je optužio samo sebe. Ubilježio sam tu samooptužbu na njegov raboš, ali sam pitao i dalje: šta je Jusuf učinio?
Pitao sam sebe, pitao sam Hasana, zbog sebe. Mučila me tajna, kao mrak, opsjednuto sam je vezao, kao i sve, za svoju nesreću, što se sklopila oko mene postavši mi hrana i vazduh, srčika i jezgro života. Morao sam da je riješim, od toga je sve zavisilo, i mučio sam se grozničavo, ponovo pretresajući svakog čovjeka, svaki događaj, svaku riječ koja se ticala mene i moga mrtvog brata. Zar može da ostane potpuna tajna ono što se među ljudima desi?
Ovaj raskid me natjerao da pođem unazad.
Sve se ponavljalo u mome sjećanju bezbroj puta, i sve mi je bilo poznato, a opet sam, ponovo, razvijao ono što se sleglo, sve dok u toj mučnoj igri nisu počele da se stvaraju neočekivane veze i mutan nagovještaj rješenja. U razložnijim trenucima činilo mi se da nikakve svrhe nema to zamorno preplitanje, da mi ništa ne može donijeti to traganje za skrivenim smislom najbeznačajnijeg pokreta ili nečije riječi, ali nisam mogao da odustanem, prepuštao sam se, kao sudbini. Kad sve sastavim, vidjeću šta sam otkrio. Ličilo je na kockanje, isto toliko beznadno i isto toliko strasno. Nisam očekivao siguran dobitak, ali je i neizvjesnost imala draži. Bodrila su me zlatna zrnca na koja sam nailazio, tjerajući me da tražim žilu.
A možda je to bila i odbrana od straha koji me mogao napasti. Nije bilo daleko, palucao je oko mene, kao vatreni obruč. Štitio sam se varkom da se nečim bavim, da se nečim branim, da nisam sasvim bespomoćan. Nije bilo lako oživljavati u sebi ljude s kojima sam se nekad susretao, i prisiljavati ih da ponovo govore poznate riječi. Ali sam u tom avetnom kretanju, brujanju, šaptanju, zbrci, u tom ponekad bezumnom spajanju, uspijevao da se privežem uz jednu misao, kao mornar uz krmu, da ga ne odnese talas u oluji.
A kad raspletem čvorove, kad sam učinim izbor, znaću da li sam slučajno bačen u mutnu maticu, ili postoje uzroci i vinovnici.
U izdvojenom svijetu, omeđenom nezaustavnim šumom kiše, gukanjem golubova, sivilom oblačnog dana ili tamom mrkle noći, moju sobu su naseljavali svjedoci, nevični u početku, usplahireni kao i ja, ali sam postepeno uspijevao da ih privolim na red, odvajajući ih jednog po jednog, kao na saslušanju. Dijelio sam ih na značajne i beznačajne. Beznačajni su oni koji su mi krivi, jer su jasni. Značajni su oni koji nisu sve rekli.
A kad sam obnovio što se moglo, u razgovorima u kojima smo bili ja i njihove sjenke, i njihove riječi, morao sam da provjerim sumnje i slutnje. Nisam to mogao da učinim sa sjenkama i riječima, što su ostajale uvijek iste. Pošao sam u susret razrješenju tajne, među žive ljude.
Čekao sam samo da prođe izvjesno vrijeme, i da po svemu padne zaborav. Srećom, ljudi lako zaboravljaju ono što ih se ne tiče. Nastojao sam da svakoga uvjerim kako sam i ja zaboravio, ili prežalio, uplašio se, povukao u molitvu. Neka uzme ko šta hoće.
Pozvao sam Mula-Jusufa. I njega sam na usamljenim noćnim saslušanjima prisiljavao da ponavlja sve što je govorio i činio. Bio sam uzbuđen, jer je razgovor važan. Priznao sam da sam pogriješio, pred Bogom i pred ljudima, ponašajući se u nesreći nerazumno, nimalo dostojno zvanja koje vršim. Zaslijepila me tuga, i ljubav, i to mi je jedino opravdanje. Zaboravio sam da je Bog tako htio, i da je kaznio brata ili mene, ili obojicu, zbog grijehova koje ne znamo. Tuđom rukom, ali svojom voljom.
Slušao je usredsređeno, bez opreznosti kojom se obično čuvao. Da li zbog mog smirenog govora i tihog glasa, ili što ga je zaboljelo sjećanje na vlastitu nesreću, gledao me slobodno i otvoreno. A opet, bio je uznemiren, gotovo razdražen.
- Kakvih grijehova? - upitao je odbojno.
- Saznaćemo ih na sudnjem danu.
- Daleko je sudnji dan. Šta dotle da radimo?
- Da čekamo.
- A je li kriva ta tuđa ruka kojom nas Bog kažnjava?
Iznenadio sam se. Nikada nije tako oštro govorio i ljutito pitao. Prekinuo je moju ispovijest i počeo razgovor o sebi. Misli na vojnike koji su mu ubili majku, zbog njenih čudnih grijehova, i njega, bez ikakva grijeha. Sam je ubrzao ono što sam ja želio.
