Sva ta glupa, bezobzirna i, vjerojatno, politički štetna stvar izazvala je u Pavelu Josifoviču bijesnu drhtavicu, ali, koliko to god bilo čudno, po očima nagrnule publike vidjelo se da je u mnogim ljudima naišla na podršku! A kad je Behemot, približivši prljavi poderani rukav očima, tragično uskliknuo: — Hvala, vjerni prijatelju, što si se zauzeo za stradal nika! — nastalo je čudo. Pristojni tihi starčić, odjeven jadno ali čisto, starčić, koji je kupovao tri kolača od badema u slastičarskom odjelu, iznenada se preobrazio. Njegove su oči bljesnule borbenim plamenom, pocrvenio je, bacio smotuljak s kolačima na pod i viknuo: — Istina! — dječjim tankim glasom. Zatim je dohvatio pladanj, zbacio s njega ostatke čokoladnog Eiffelovog tor nja što ga je uništio Behemot, zamahnuo njime, lijevom je Stari ruski običaj; kad se mladenci na svadbi javno ljube gosti viču «gorko!» (prim. prev.). rukom strancu strgnuo šešir a desnom je snažno zamah— nuvši udario pljoštimice pladnjem stranca po ćelavoj glavi. Razlijegao se zvuk kakav nastaje kad se s kamiona istovaruje na zemlju željezni lim. Debeljko je, blijedeći, pao nauznak i sjeo u bačvu sa sleđom iz Kerča, izbivši iz nje vodoskok sleđeva rasola. Odmah se desilo i drugo čudo.
Ljosnuvši u bačvu, čovjek boje jorgovana povikao je na čistom ruskom jeziku, bez ikakva stranog naglaska: — Ubit će me! Milicija! Ubit će me banditi! — očigledno uslijed šoka iznenada ovladavši do tog časa njemu nepoznatim jezikom.
Tada je prestalo portirovo zviždanje, i u gomilama uzbuđenih kupaca zasvjetlucala su, približavajući se, dva milicijska šljema. Ali, kako se u parnom kupalištu polijeva klupa, tako je podmukli Behemot polio benzinom iz pri— musa slastičarsku tezgu, a ona se zapalila sama od sebe.
Plamen je šiknuo uvis i jurnuo duž tezge proždirući lijepe papirnate vrpce na košarama s voćem. Prodavačice iza tezgi pojurile su uz vrisak, i tek što su ih napustile, buknuli su i platneni zastori na prozorima, a i na podu se zapalio benzin. Publika je odmah počela očajno vikati, ustuknula je iz odjela za slastice, zgnječivši sad nepotrebnog Pavela Josifoviča, a iz ribljeg odjela, prodavači sa svojim naoštrenim noževima, jedan za drugim, potrčali su u kasu prema vratima stražnjeg izlaza. Građanin boje jorgovana, s mukom se izvukavši iz bačve, sav u sleđevu sosu, prebacio se preko lososa na tezgi i potrčao za njima.
Zazvonila su i prosula se stakla na izlaznim ozrcaljenim vratima, razbili su ih ljudi što su se spašavali, a obojica nitkova — i Korovjov i proždrljivac Behemot — nekamo su nestali, ali kamo — nije se moglo razabrati. Tek naknadno su očevici, koji su prisustvovali početku požara u Torgsinu na Smolenskom trgu, pričali da su navodno oba huligana poletjeli uvis, do stropa, i da su se tamo obojica rasprsnuli kao dječji baloni. Valja sumnjati, dakako, da je upravo tako bilo, ali što ne znamo, to ne znamo.
Ali znamo da su točno kroz minutu poslije događaja na Smolenskom trgu i Behemot i Korovjov već bili na pločniku bulevara, upravo kraj kuće Gribojedovljeve tetke. Korovjov se zaustavio kraj ograde i progovorio — Ba! Pa to je dom pisaca! Znaš, Behemote, čuo sam mnogo dobroga i laskavog o tom domu. Pogledaj, prijate lju moj, ovaj dom! Ugodno je pomisliti da se pod tim kro vom krije i dozrijeva mnoštvo talenata.
— Kao ananasi u staklenicima — rekao je Behemot i da bi bolje pogledao žućkastu kuću sa stupovima, popeo se na betonsko postolje izrezbarene ograde.
— Potpuno točno — složio se sa svojim nerazdvojnim suputnikom Korovjov — i slatka jeza obuzima srce kad po misliš da u ovoj kući sada dozrijeva budući autor «Don Ouijotea», ili «Fausta» ili, vrag neka me nosi, «Mrtvih duša»! A?
— Strašno je i pomisliti — potvrdio je Behemot.
— Da — nastavio je Korovjov — mogu se očekivati div ne stvari u staklenicima doma što pod svojim krovom uje dinjuje nekoliko tisuća isposnika koji su odlučili da svoj život posvete službi Melpomeni, Polihimniji i Taliji. Zamis li, kakva će se podići buka kad netko od njih za početak uruči čitalačkoj publici «Revizora» ili u najgorem slučaju «Jevgenija Onegina»!
— Upravo tako — opet je potvrdio Behemot.
— Da, — nastavio je Korovjov i zabrinuto podigao prst — ali! Ali, velim, i ponavljam to — ali! Samo ako nekakav mikroorganizam ne napadne to nježno, neotporno rasli nje, ako ga ne nagrize u korijenu, ako ono ne istrune! A to biva s ananasima! Ojojoj, itekako biva!
— Uzgred — raspitivao se Behemot gurajući svoju okruglu glavu kroz otvor rešetke — što to oni rade na ve randi?
— Ručaju — objasnio je Korovjov — dodajem uz to, dra gi moj, da je ovdje vrlo dobar i jeftin restoran. A ja, osim toga, kao i svaki putnik prije dugog putovanja, osjećam že lju da jedem i popijem veliki hladni vrč piva.
— I ja također — odgovorio je Behemot, i obojica su lu peža krenula po asfaltnom puteljku ravno do verande re storana koji nije slutio zlo.
