Tamo je na njega, također na žalost bez rezultata, pucala straža koja je čuvala dimnjake i mačak je kidnuo u grad obasjan suncem na zalazu.U stanu se u to vrijeme zapalio parket pod nogama prisutnih, i u plamenu, na mjestu gdje se valjao mačak s tobožnjom ranom, pokazao se zgrušani les bivšeg baruna Majgela s okrenutom uvis bradom i sa staklenim očima.
Više ga se nije moglo izvući. Skakućući po gorućim daščicama parketa, tapšajući dlanovima po ramenima i grudima koje su se dimile, oni koji su bili u gostinjskoj sobi povlačili su se u kabinet i predsoblje. Oni koji su bili u blagovaonici istrčali su na hodnik. Dotrčali su i oni koji su bili u kuhinji, pojurili u predsoblje. Gostinjska je soba već bila puna vatre i dima. Netko je u hodu uspio nazvati vatrogasce, kratko viknuvši u slušalicu: — Sadova tri stotine dva bis!
Više se nisu usudili zadržavati. Plamen je zahvatio predsoblje. Teško se disalo.
Tek što su iz razbijenih prozora ukleta stana probili prvi mlazovi dima, u dvorištu su se začuli očajnički ljudski krikovi: — Požar! Požar! Gorimo!
U različitim stanovima u kući ljudi su počeli vikati u telefone: — Sadova! Sadova, tri stotine dva bis!
U vrijeme dok su se u Sadovoj čuli udarci zvona s dugačkih crvenih kola koja su brzo jurila iz svih dijelova grada, a ta je zvonjava plašila ljudska srca — ljudi koji su se muvali u dvorištu vidjeli su kako su, zajedno sa dimom iz petoga kata izletjele tri tamne, kako se činilo, muške siluete i jedna silueta nage žene.
Da li su te siluete postojale ili su se one samo pričinile uplašenim stanarima zlosretne kuće u Sadovoj ulici, to se dakako točno ne može reći. Ako su i postojale, kamo su se uputile također nitko ne zna. Gdje su se rastale, također ne možemo reći, ali znamo da se kroz po prilici četvrt sata poslije početka požara u Sadovoj ulici pojavio pred ozrcaljenim vratima Torgsina* na Smolenskom trgu dugački građanin u kockastom odijelu, i s njim crni krupni mačak.
Spretno vijugajući između prolaznika, građanin je otvorio vanjska vrata dućana. Ali mu je maleni, košćati i krajnje nedobronamjerni portir pregradio put i razdraže— no rekao: — S mačkama ne može!
— Oprostite — zabrujao je dugajlija i prislonio čvorna— tu ruku uz uho kao da je nagluh — s mačkama, velite? A gdje to vidite mačka?
Portir je izbuljio oči, a imao je i razlog: nikakav se mačak više nije nalazio kraj nogu građanina, nego se umjesto toga iza njegovih leđa pomolio i već gurao u dućan debeljko u otrcanoj kapi, stvarno licem pomalo nalik mačku. U debeljkovim rukama nalazio se primus.
Taj se par posjetilaca nije sviđao portiručovjeko— mrscu.
Trgovina s inozemstvom; dućan gdje se prodavala inozemna roba samo za stranu valutu (prim. prev.). — Kod nas — samo za stranu valutu — prohripao je, razdraženo gledajući ispod kosmatih, kao od moljaca izje— denih, sivih obrva.
— Dragi moj — zazveketao je dugajlija, blješteći okom kroz napukle naočale — a odakle znate da je nemam? Zar sudite po odijelu? Nemojte to nikada činiti, visokocijenje— ni stražaru! Možete se prevariti, i to gadno. Pročitajte još jedanput makar povijest slavnog kalifa HarunalRašida.
Međutim, u danom slučaju, ostavljajući zasad tu povijest po strani, želim vam reći da ću se žaliti poslovođi i napri— čat ću mu o vama takvih stvari da biste mogli napustiti svoje mjesto između blistavih ozrcaljenih vrata.
— Možda je moj primus pun valute — gorljivo se upleo u razgovor mačkoliki debeljko koji se rivao u dućan.
Odostrag publika je navaljivala i već se ljutila. S mržnjom i sumnjom gledajući neobični par, portir se maknuo u stranu, i naši su se znanci, Korovjov i Behemot, našli u du ćanu.
Tu su najprije gledali naokolo, a zatim je Korovjov zvonkim glasom koji je dopirao do svakog zakutka izjavio: — Divan dućan! Vrlo, vrlo dobar dućan!
Publika se okrenula od tezgi i pogledala govornika začuđeno, iako je taj imao i te kakvog razloga da hvali dućan.
Stotine komada cica živih boja i desena vidjelo se na pretincima polica. Za njima gomilale su se pamučne tkanine, sifoni i sukno za frakove. U perspektivi nastavljale su se čitave hrpe kutija s obućom, i nekoliko je građanki sjedilo na niskim stolicama, s desnom nogom u staroj otrcanoj cipeli a s lijevom u novoj blistavoj lađici kojom su zabrinuto tapkale po sagu. Negdje u dubini iza ugla pjevali su i svirali gramofoni.
Prošavši kraj svih tih divota, Korovjov i Behemot uputili su se onamo gdje su se spajali odjeli delikatesa i slastica. Tu je bilo pusto, građanke s rupcima i beretama na glavi nisu se gurale pred tezgama kao u odjelu za tkanine.
