Dosađujući se, blijeda građanka u bijelim dokoljeni— cama i u bijeloj bereti s repićem sjedila je u bečkoj stolici kod ulaza na verandu s ugla — tamo gdje je u zelenilu pu— zavica na letvičastoj ogradi bio napravljen ulaz. Pred njomje na običnom kuhinjskom stolu ležala debela knjiga kancelarijskog tipa u koju je građanka iz nepoznatih razloga upisivala one koji su ulazili u restoran. Upravo je građanka zaustavila Korovjova i Behemota.
— Vaše iskaznice? — ona je začuđeno gledala Korov— jovljeve cvikere, a također i Behemotov primus i Behemo— tov potrgani lakat.
— Molim vas da me tisuću puta ispričate, kakve iskaz nice? — upitao je Korovjov čudeći se.
— Jeste li pisci? — upitala je sa svoje strane građanka.
— Bezuvjetno — dostojanstveno je odgovorio Ko rovjov.
— Vaše iskaznice? — ponovila je građanka.
— Predivna moja… — počeo je Korovjov nježno.
— Ja nisam predivna — prekinula ga je građanka.
— O kako mi je to žao — razočarano je rekao Korovjov i nastavio: — Pa što, ako vam nije ugodno da budete pre— divni, što bi bilo veoma zgodno, ne morate biti. Znači da biste se uvjerili kako je Dostojevski pisac, zar je zaista po trebno da ga tražite iskaznicu? Uzmite bilo kojih pet stra nica iz bilo kojeg njegovog romana i vi ćete se bez svake iskaznice uvjeriti da imate posla s piscem. Pretpostavljam čak da nije imao nikakve iskaznice! Kako ti misliš? — obra tio se Korovjov Behemotu.
— Kladim se da nije imao — odgovorio je taj stavljajući primus na stol kraj knjige i otirući rukom znoj sa čađavog čela.
— Vi niste Dostojevski — rekla je građanka koju je Ko rovjov zbunio.
— No, nikad se ne zna, nikad se ne zna — odgovorio je.
— Dostojevski je umro — rekla je građanka, ali ne baš sa sigurnošću.
— Protestiram! — gorljivo je uzviknuo Behemot. — Do stojevski je besmrtan!
— Vaše iskaznice, građani — rekla je građanka.
— Dopustite, to je na kraju krajeva smiješno! — nije se predao Korovjov. — Ne određuje pisca iskaznica nego ono što on piše. Odakle znate kakve se zamisli roje u mojoj glavi? Ili u ovoj glavi? — i on je pokazao Behemotovu glavus koje je ovaj odmah skinuo kapu tobože zato da bi je građanka mogla bolje pogledati.
— Maknite se, građani — rekla je ona već nervozno.
Korovjov i Behemot su se pomakli u stranu, propu— stivši nekakvog pisca u sivom odijelu, u ljetnoj košulji bez kravate, košulji koje je okovratnik široko ležao na oko— vratniku sakoa, i s novinama pod miškom. Pisac je prijazno kimnuo građanki, u hodu stavio u pruženu knjigu nekakvu čvrknju i prešao na verandu.
— Jao, nećemo mi, nećemo mi, — tužno je progovorio Korovjov — nego on će dobiti hladni vrč piva, o kojem smo mi, bijedne skitnice, toliko maštali. Naš je položaj te žak i žalostan, i ne znam što će s nama biti.
Behemot je samo s gorčinom raširio ruke i stavio kapu na okruglu glavu obraslu gustom kosom koja je vrlo nalikovala mačjem krznu.
U taj čas tihi ali odlučni glas začuo se nad glavom građanke.
— Propustite, Sofja Pavlovna.
Građanka s knjigom se zaprepastila. U zelenilu ograde pojavio se bijeli prsluk fraka i klinasta brada filibustijera. On je ljubazno gledao dvojicu sumnjivih odrpanaca i, čak više od toga, pravio pokrete kojim ih je pozivao. Autoritet Arčibalda Arčibaldoviča bila je stvar koja se itekako ozbiljno osjećala u restoranu kojim je on rukovodio, i Sofja Pavlovna pokorno je upitala Korovjova: — Kako je vaše prezime?
— Panajev* — ljubazno je odgovorio. Građanka je za pisala to prezime i podigla upitni pogled prema Behe— motu.
— Skabičevski** — propištao je ovaj pokazujući svoj primus. Sofja Pavlovna je i to zapisala i pružila knjigu po sjetiocima na potpis. Korovjov je uz prezime «Panajev» napisao «Skabičevski», a Behemot je kraj Skabičevskog napisao «Panajev». Arčibald Arčibaldovič koji je dokraja zapanjio Sofju Pavlovnu, smješkajući se zanosno, poveo je goste do najboljeg stola na suprotnom kraju verande, Panajev je ime ruskog književnika i memoarista iz 19. stoljeća.
Skabičevski je poznati ruski književni povjesnik (prim. prev.). tamo gdje je bila najgušća sjena, do stola kraj kojeg je sunce veselo plesalo kroz jedan od proreza na zelenoj ogradi. Sofja Pavlovna, žmirkajući od čuđenja, dugo je proučavala čudne potpise koje su u knjizi ispisali neočekivani posjetioci.
Ništa manje nego Sofju Pavlovnu zapanjio je Arčibald Arčibaldovič konobare. On je lično odmaknuo stolicu od stola, pozivajući Korovjova da sjedne, namignuo je jednom, nešto šapnuo drugom, i dva su se konobara počela vrtjeti oko novih gostiju od kojih je jedan svoj primus postavio na pod kraj svoje olinjale cipele. Brzo je sa stola nestao stari stolnjak sa žutim mrljama, u zraku škripajući od škroba zalepršao je, bjeliji od beduinskog plašta, drugi, a Arćibald Arčibaldovič već je šaptao tiho ali vrlo značajno nagnuvši se Korovjovljevu uhu: — Što vam mogu ponuditi? Imam izvrsnu jesetru…
preoteo sam je kongresu arhitekata…
— Vi… e… dajte nam općenito zakusku… e… — dobrodušno je promrmljao Korovjov, zavalivši se u stolici.
— Razumijem — zatvorivši oči, značajno je rekao Arči bald Arčibaldovič.
