Kako su tajanstvene magle iznad močvara! Tko je lutao kroz te magle, tko je mnogo patio prije smrti, tko je letio nad tom zemljom noseći na sebi pretežak teret, taj to znade.
To zna umoran čovjek. I on bez tuge ostavlja zemljine magle, njezine močvare i rijeke, on se laka srca predaje smrti, znajući da će mu samo ona «donijeti mir».
Carobnjački vranci su se također umorili i nosili su svoje jahače polagano, a neminovna noć već ih je dostizala. Osjećajući je iza leđa, utihnuo je čak i nestašni Behemot i, zarivši nokte u sedlo, letio je šutljiv i ozbiljan, raširivši svoj rep.
Noć je počela pokrivati crnom maramom šume i lugove, noć je palila žalosne plamičke negdje daleko dolje — sada nezanimljive i nepotrebne, tuđe plamičke, i za Mar— garitu i za majstora. Noć je dostigla kavalkadu, prosula se odozgo na nju i bacala čas ovdje čas tamo na žalosnom nebu bijele mrljice zvijezda.
Noć se zgušnjavala, letjela mimo, hvatala jahače za plašteve i, strgnuvši ih s ramena, razotkrivala obmane. I kad je Margarita na koju je puhao hladni vjetar otvorila oči, vidjela je kako se mijenja oblik svih koji su letjeli svome cilju. Kad im je u susret iza ruba šume počeo dolaziti crveni i puni mjesec, sve su obmane nestale, pale u močvaru, utonula je u magle čarobnjačka nestalna odjeća.
Jedva da bi čovjek sada prepoznao KorovjovaFagota, samozvanog prevodioca tajanstvenog konzultanta kojemu nikakvi prijevodi nisu bili potrebni, u onome koji je sadaletio tik uz Wolanda, desno od majstorove prijateljice. Na mjestu onog koji je u odrpanoj cirkuskoj odjeći napustio Vrapčje gore pod imenom KorovjovaFagota, sada je jahao tiho zveckajući zlatnom uzdom tamnoljubičasti vitez mračna lica koje se nikada nije smiješilo.
Podbradak je upro u prsa, nije gledao mjesec, nije ga zanimala zemlja, mislio je o nečem svojem, leteći uz Wolanda.
— Zašto se on tako promijenio? — kroz zvižduk vjetra tiho je Wolanda upitala Margarita.
— Jednom se taj vitez zlosretno našalio — odgovorio je Woland okrenuvši k Margariti svoje lice s mirno plamte— ćim okom — igra riječima koju je načinio razgovarajući o svjetlu i tmini nije bila sasvim dobra. I vitez se poslije toga morao šaliti nešto više i duže nego li je pretpostavljao.
Ali danas je noć obračuna. Vitez je svoj račun platio i poravnao!
Noć je otrgnula, i mekani rep Behemotov, oderala s njega krzno i razbacala njegove čuperke po močvarama.
Taj koji je prije bio mačak što je tješio kneza tmine, sada je postao mršavi mladić, demonpaž, najbolji lakrdijaš koji je ikada postojao na svijetu. Sada je i on umuknuo, i letio tiho, izloživši svoje mlado lice svjetlu koje je lio mjesec.
Po strani od sviju letio je Azazello blistajući čeličnim oklopom. Mjesečina je promijenila i njegovo lice. Bez traga je nestao glupi bezobrazni očnjak i škiljavost se pokazala lažnom. Oba Azazellova oka bila su jednaka, prazna i crna, a lice bijelo i hladno. Sada je Azazello letio sa svojim pravim izgledom, kao demon bezvodne pustinje, demonubojica.
Sebe Margarita nije mogla vidjeti, ali je dobro vidjela kako se promijenio majstor. Njegova je kosa postala sada na mjesečini bijela i skupljena u pletenicu, vijorila je na vjetru. Kad je vjetar podigao plašt s majstorovih nogu, Margarita je vidjela na njegovim visokim čizmama zvjezdice ostruga koje su čas blistale čas gasnule. Kao mladićdemon i majstor je letio ne skidajući pogled s mjeseca, ali mu se smiješio kao dobro poznatom i voljenom, i nešto je, po navici koju je stekao u sobi br. 118 — sam sebi mrmljao.
I konačno, Woland je letio također u svom pravom obliku. Margarita ne bi mogla reći od čega je napravljenauzda njegova konja i, mislila je da je moguće da su mjesečevi lančići i konj sam — samo gomila tmine, a griva tog konja — oblak, a ostruge konjanikove — bijele mrlje zvijezda.
Tako su šutke letjeli dugo, sve dok se dolje krajolik nije počeo mijenjati. Žalosne šume utonule su u zemaljskom mraku i povukle su za sobom i mutne oštrice rijeka. Dolje su se pojavili i počeli blijeskati obluci, a među njima su se zacrnjele provalije kamo nije dopirala mjesečina.
Woland je spustio svog konja na kamenu tužnu ravninu i tada su konjanici krenuli korakom, slušajući kako konji svojim potkovicama gaze kremen i kamen.
Mjesec je obasjavao površinu zeleno i jarko, i Margarita je uskoro opazila u pustinjskom kraju naslonjač i u njemu bijeli lik čovjeka. Možda je čovjek bio gluh ili suviše zadubljen u razmišljanja. On nije čuo kako je drhtala kamena zemlja pod težinom konja i konjanici su se približili ne uznemirujući ga.
Mjesec je pomagao Margariti, svijetlio je jače nego najbolja električna svjetiljka, i Margarita je vidjela da čovjek koji je sjedio i čije su se oči činile slijepim, kratko tare svoje ruke i upire oči koje ne vide u mjesečevu ploču. Sada je Margarita vidjela da kraj teškog kamenog naslonjača, na kojem zbog mjesečine bliješte iskre, leži tamni veliki oštrouhi pas i kao i njegov gospodar nemirno gleda u mjesec.
Kod nogu čovjeka valjaju se krhotine razbijena vrča i leži crnocrvena mlaka koja se ne suši.
