— Ostajte zdravo! — jednim su povikom odgovarali Wolandu Margarita i majstor. Tada se crni Woland, ne tra žeći nikakvog puta, bacio u provaliju, a za njirn se s bu kom srušila njegova pratnja. Ni stijena, ni ravnine, ni mje sečeva puta, ni Jeršalajima više nije bilo. Nestali su i crni konji. Majstor i Margarita ugledali su obećano svitanje.
Počinjalo je ovdje, neposredno kraj ponoćnog mjeseca.
Majstor je išao sa svojom prijateljicom u blještavilu prvih jutarnjih zraka preko kamenog mostića s mahovinom.
Prošli su preko njega. Potok je ostao iza vjernih ljubavnika i oni su išli po pješčanu putu.
— Slušaj tišinu — govorila je Margarita majstoru i pi jesak je romonio pod njezinim bosim nogama — slušaj i uživaj u tome što ti nije bilo dano u životu — u tišini. Gle daj pred sobom tvoj vječni dom koji su ti dali kao nagra du. Već vidim venecijanski prozor i savijenu lozu koja se diže do samog krova. Evo tvoga doma, evo tvog vječnog doma. Znam da će navečer dolaziti k tebi oni koje voliš, koji te zanimaju i koji te neće uznemiravati. Oni će ti svi rati, oni će ti pjevati, vidjet ćeš kakvo je svjetlo kad gore svijeće. Ti ćeš zaspati sa svojom zamašćenom i vječnom kapicom na glavi, ti ćeš zaspati sa smiješkom na usnama.
San će te osvježiti, ti ćeš početi mudro rasuđivati. A otje rati me više nećeš. Tvoj ću san čuvati ja.
Tako je govorila Margarita idući s majstorom u smjeru vječnog njihovog doma i majstoru se činilo da Margaritine riječi žubore jednako kao što je žuborio i šaptao potok koji su ostavili za sobom, i majstorovo sjećanje, nemirno, iglama izbodeno sjećanje počelo je gasnuti. Netko je pustio majstora na slobodu, kao što je on upravo otpustio lik što ga je opisao. Taj je lik otišao u bezdan, otišao bespovratno, primivši oprost noću uoči nedjelje, sin kraljazvjezdoznanca, okrutni peti prokurator Judeje, konjanik Poncije Pilat.
Pa ipak — što je bilo dalje u Moskvi nakon što je u suton subotnje večeri Woland napustio prijestolnicu i nestao zajedno sa svojom pratnjom s Vrapčjih gora?
O tome da je tokom dugog vremena odjekivala prijestolnicom teška tutnjava najnevjerojatnijih glasina koje su se vrlo brzo prenijele i u najudaljenija i zabačena mjesta provincije — ne treba ni govoriti. Ove glasine čovjeku se čak gadi ponavljati.
Pisac ovih istinitih redaka osobno je, uputivši se u Feodosiju, čuo u vlaku priču kako je u Moskvi dvije tisuće ljudi izišlo iz kazališta potpuno nagih u doslovnom smislu riječi i da su u takvu stanju otišli kući u taksiautomo— bilima.
Šapat «nečista sila» čuo se u redovima koji su stajali pred mljekarstvima, u tramvajima, u dućanima, u stanovima, u kuhinjama, u vlakovima, i prigradskim i onima na dugim relacijama, na kolodvorima i malim postajama, u ljetnikovcima i na plažama.
Ljudi obrazovani i kulturni, razumije se, nisu sudjelovali u pričama o nečistoj sili koja je posjetila prijestolnicu, i čak su se tim pričama smijali i pokušali da pripovjedače urazume. Ali činjenica, kako se kaže, ipak ostaje činjenica i odbaciti je prezirno bez objašnjenja nikako se ne može: netko je bio u prijestolnici. Već samo zgarište koje je ostalo od Gribojedova pa i štošta drugo rječito su to potvrđivali.
Kulturni ljudi stali su na stajalište istrage: djelovala je banda hipnotizera i trbuhozboraca koja je izvrsno vladala tim umijećem.Mjere za hvatanje bande bile su, dakako, poduzete energično i brzo kako u Moskvi tako i izvan nje, ali na žalost nisu donijele rezultate. Onaj koji se predstavio kao Woland sa svim svojim bližnjima nestao je i niti se više vratio u Moskvu niti se uopće igdje pojavio ili se pokazao.
Prirodno je nikla pretpostavka da je pobjegao u inozemstvo, ali se ni tamo nigdje nije pokazao.
Istraga o njegovu djelu trajala je dugo. Jer, bilo kako bilo, to je djelo bilo stravično! Ne spominjući četiri spaljene kuće i stotine zaluđenih ljudi, bilo je i ubijenih.
Točno se to može reći za dvojicu: za Berlioza i za onog zlosretnog službenika u Uredu za upoznavanje stranaca sa znamenitostima Moskve, za bivšeg baruna Majgela. Jer, oni su bili ubijeni. Nagorjele kosti potonjeg nađene su u stanu br. 50 u Sadovoj ulici, nakon što je ugašen požar. Da, bilo je žrtava, i te su žrtve tražile istragu.
Ali su postojale žrtve i nakon što je Woland napustio prijestolnicu i, kako god to bilo žalosno, te su žrtve bile crne mačke.
Po prilici stotinjak tih mirnih, čovjeku odanih i korisnih životinja bilo je strijeljano ili uništeno na druge načine u različitim krajevima zemlje. Petnaestak mačaka, ponekad u unakaženu stanju, bilo je dostavljeno u milicijske stanice u raznim gradovima. Na primjer, u Armaviru je jednu od tih nevinih životinja svezanih prednjih šapa doveo u miliciju neki građanin.
