Konjanici su zaustavili svoje konje.
— Vaš su roman pročitali — progovorio je Woland okre— nuvši se majstoru — i rekli samo to da on, na žalost, nije završen. Htio sam vam pokazati vašeg junaka. Oko dvije ti suće godina sjedi na toj površini i spava, ali kad se pojavi puni mjesec, kako vidite, njega mori besanica. Ona muči ne samo njega nego i njegova vjernog čuvara, psa. Ako je istina da je kukavičluk najteži porok onda pas nije za to kriv. Jedino čega se bojao hrabri pas bila je oluja. Ali taj koji voli mora dijeliti sudbinu onoga koga voli.
— Što on govori? — upitala je Margarita i njezino po sve mirno lice trgnula je sjenka sućuti. — On govori — odgovorio je Woland — jedno te isto, on govori da ni kod mjesečine nema mira i da ima tešku duž nost. Tako uvijek govori kada ne spava a kada spava vidi uvijek jedno te isto: put, obasjan mjesečinom, i želi krenu ti po njemu i razgovarati s uhapšenikom HaNocrijem, zato što, kako tvrdi, nije nešto rekao do kraja tada, davno, četrnaestog dana proljetnog mjeseca nišana. Ali, jao, nje mu ne uspijeva da dođe na taj put i njemu nitko ne prilazi.
Zato, a što inače da radi, razgovara sam sa sobom. Uosta lom, potrebna je nekakva raznolikost — i svojem razgovo ru o mjesecu ponekad dodaje da više od svega na svijetu mrzi svoju besmrtnost i nečuvenu slavu. On tvrdi da bi odmah zamijenio svoju sudbu sa sudbom odrpana lutalice Levija Mateja.
— Dvanaest tisuća mjeseci za jednu mjesečinu u pro šlosti, nije li to suviše mnogo? — upitala je Margarita.
— Zar se ponavlja zgoda s Fridom? — rekao je Woland.
— Ali, Margarito, ovdje se ne uzbuđujte. Sve će biti dobro, na tome je sagrađen svijet.
— Otpustite ga! — odjednom je prodorno viknula Mar garita onako kako je vikala dok je bila vještica, i od tog povika odronio se kamen u gorama i poletio po grebeni ma u provaliju, svojom bukom zaglušujući planine. Ali Margarita ne bi mogla reći je li to bila buka pada ili buka sotonskog smijeha. Bilo kako bilo, Woland se smijao gle dajući Margaritu i rekao: — Ne treba vikati u planinama, on je svejedno navikao na odronjavanje i to ga neće uznemiriti. Nemojte moliti za njega, Margarito, zato što je za njega već molio onaj s ko jim bi on tako želio razgovarati. — Tada se Woland opet okrenuo majstoru i rekao: — Što ćemo, sad možete svoj ro man završiti jednom rečenicom!
Majstor kao da je upravo to čekao dok je nepomično stajao i gledao prokuratora koji je sjedio. Složio je ruke u trubu i kriknuo tako da je jeka poskočila po pustim i golim brdima: — Slobodan! Slobodan! On te čeka!
Planine su majstorov glas pretvorile u grom i taj ih je grom razrušio. Proklete su se kamene stijene srušile.Ostala je samo površina s kamenim naslonjačem. Nad crnim bezdanom u koji su propale stijene zasvijetlio je neobuhvatni grad s uzdignutim nad njim bliještavim idolima povrh vrta koji se za mnogo tisuća mjeseci bujno razrastao. Ravno prema vrtu pružao se mjesečev put što ga je prokurator dugo očekivao i prvi je po njemu potrčao oštrouhi pas. Čovjek u bijelom plastu s purpurnom podstavom digao se iz naslonjača i nešto viknuo hrapavim napuklim glasom. Nije se moglo razabrati, plače li on ili se smije, i što viče. Vidjelo se samo da je za svojim vjernim čuvarom brzo potrčao i on po mjesečevu putu.
— Da i ja pođem za njim? — upitao je nemirno majstor trgnuvši uzde.
— Ne — odgovorio je Woland — zašto poći tragovima onoga što je već svršeno?
— Onda znači onamo? — upitao je majstor, okrenuo se i pokazao unazad, onamo gdje se satkao u pozadini nedav no ostavljeni grad s manastirskim kruškastim kupolama, s razbijenim u paramparčad suncem u staklu.
— Također ne — odgovorio je Woland i njegov se glas zgusnuo i potekao nad stijenama. — Romantični majstore!
Onaj, za kim tako čezne da ga vidi vaš izmišljeni junak, ko jeg tek što ste otpustili vi sami, pročitao je vaš roman. — Tada se Woland okrenuo Margariti: — Margarito Nikola— jevna! Treba vjerovati kako ste nastojali izmisliti za maj stora najbolju budućnost, ali, zapravo, ono što vam ja predlažem i ono što je za vas molio Ješua — još je bolje!
Ostavite njih nasamo — govorio je Woland naginjući se iz svog sedla majstorovom sedlu i pokazujući u smjeru pro— kuratora koji je otišao — nemojmo im smetati. Možda će se u nečemu i složiti. — Tada je Woland mahnuo rukom u smjeru Jeršalajima i on se ugasio.
— I tamo također — Woland je pokazao prema poza dini — što ćete raditi u podrumu? — Sad se ugasilo razbi jeno sunce u staklu. — Zašto? — nastavio je Woland uvjer ljivo i meko — o, triput romantični majstore, zar ne biste htjeli danju šetati sa svojom prijateljicom pod višnjama koje počinju cvjetati, a navečer slušati Schubertovu muzi ku? Zar vam neće biti ugodno pisati uz svijeće guščjim perom? Zar nećete poput Fausta sjediti nad retortom u nadi da će vam uspjeti da napravite novog homunkula? Tamo, tamo! Tamo vas već čeka dom i stari sluga, svijeće već gore, a uskoro će se ugasiti jer ćete stići u svitanje. Tim putem, majstore, tim putem! Ostajte zdravo, meni je vrijeme da idem!
