Ni u kakvu Jaltu, dakako, Stjopa Lihodejev nije letio (takvu stvar ne može učiniti čak ni Korovjov) i nije odanle slao telegrame. Poslije toga kako je pao u nesvijest u dra— guljaričinu stanu, preplašen Korovjovljevim trikom, koji mu je pokazao mačka s mariniranom gljivom na vilici, on je ležao u stanu sve dok mu nije Korovjov, rugajući se, nabio pusteni šešir na glavu i uputio ga na moskovski aerodrom, sugeriravši prije toga predstavnicima kriminalističkog odjela da Stjopa izlazi iz aviona koji je doletio iz Sevastopolja.Istina, kriminalistički odjel iz Jalte tvrdio je kako je primio bosog Stjopu i da je slao telegrame u vezi sa Stjo— pom u Moskvu, ali ni jedna se kopija tih telegrama nigdje nije pronašla, iz čega je izveden žalosni ali neoborivi zaključak kako hipnotizerska banda vlada sposobnošću da hipnotizira na velike udaljenosti, i to ne samo pojedina lica nego i čitave grupe.
U takvim uvjetima zločinci su mogli lišiti razuma ljude najpostojanije psihičke konstitucije.
Što da se onda još govori o takvim sitnicama kao što su špil karata u tuđem džepu u parteru, ili damske haljine koje su nestale, ili bereta koja mijauče i slične stvari! Takve stvari može izvesti bilo koji profesionalni hipnotizer srednjih sposobnosti na bilo kojoj sceni, pa u tom smislu i jednostavni trik otkidanja konferansijeove glave. Mačak koji govori — također je pusta glupost. Da se pokaže ljudima takvog mačka, dosta je vladati prvim osnovama trbušnog govora, a nitko valjda ne sumnja da je KorovjovIjevo umijeće znatno prelazilo te osnove.
Da, stvar nije u špilu karata, niti u lažnim pismima u torbi Nikanora Ivanoviča. To su sve gluposti! Nego, on je, Korovjov, poslao Berlioza pod tramvaj u sigurnu smrt.
On je lišio razuma jadnog pjesnika Ivana Bezdomnog, on ga je prisilio da fantazira i vidi u mučnim snovima drevni Jeršalajim i suncem sprženu bezvodnu Ćelavu goru s tri obješena na stupovima. To su on i njegova banda prisilili Margaritu Nikolajevnu i njezinu kućnu pomoćnicu Natašu da nestanu iz Moskve. Uostalom, ovom stvari se istraga bavila osobito pažljivo. Trebalo je objasniti je li banda ubojica i palikuća otela te žene ili su one dobrovoljno po— bjegle zajedno sa zločinačkim društvom? Na temelju apsurdnih i zbrkanih iskaza Nikolaja Ivanoviča i s obzirom na čudnu i bezumnu bilješku Margarite Nikolajevne, koju je ostavila mužu, bilješku u kojoj piše da odlazi u vještice, uzevši u obzir okolnost da je Nataša nestala ostavivši sve svoje odjevne predmete na mjestu — istraga je zaključila da su i gospodarica i kućna pomoćnica bile hipnotizirane, kao i mnogi drugi, i u takvu stanju odvedene. Iskrsla je također, vjerojatno potpuno pravilna, misao da je zločince privukla ljepota ovih žena.Ali eto što je istrazi ostalo potpuno nejasno — pobuda koja je natjerala bandu da otme iz psihijatrijske klinike duševnog bolesnika koji se nazivao majstorom. To nije uspjela ustanoviti kao što nije uspjela pronaći prezime otetog bolesnika. Tako je on zauvijek nestao pod mrtvim nazivom — broj stotinu osamnaest iz prvog odjela.
Dakle, gotovo se sve objasnilo, i istraga je završena, kao što uopće sve završava.
Prošlo je nekoliko godina, i građani su počeli zaboravljati i Wolanda i Korovjova i ostale. Desile su se mnoge promjene u životima onih koji su nastradali zbog Wolanda i njemu bliskih, i kako god bile te promjene sitne i beznačajne, ipak ih treba zabilježiti.
Na primjer, Žorž Bengalski, koji je u bolnici proveo tri mjeseca, ozdravio je i izišao iz nje, ali je bio primoran da napusti službu u Varijeteu, i to u najbolje vrijeme, kad je publika poput vala jurišala na ulaznice: sjećanje na crnu magiju i njezino raskrinkavanje pokazalo se vrlo živim.
Napustio je Bengalski Varijete, jer je shvatio da je izlaziti svaku večer pred dvije tisuće ljudi, biti neminovno prepoznat i beskrajno se podvrgavati pitanjima kako mu je bolje: s glavom ili bez glave? — suviše mučno.
Da, osim toga konferansije je izgubio priličnu količinu svoje veselosti koja je tako potrebna u njegovu zvanju. Ostala mu je neugodna, mučna navika da svakoga proljeća u vrijeme punog mjeseca upada u nemirno stanje, da se odjednom hvata za vrat, preplašeno se osvrće i plače. Ovi napadaji su prolazili, ali ipak uz njihovo postojanje nije se mogao baviti prijašnjim poslom, pa je konferansije otišao u mirovinu i stao živjeti od svoje ušteđevine koja mu je po njegovu skromnom računu trebala dostajati za petnaest godina.
Otišao je i nikada se više nije susreo s Varenuhom koji je postao vrlo popularan i obljubljen zbog svoje nevjerojatne, čak i među kazališnim administratorima, predusretljivosti i ljubaznosti. Ljudi s bonovima za besplatne ulaznice nisu ga, na primjer, drugačije zvali nego otacdobročinitelj. U bilo koje vrijeme bilo tko da je nazvao Varijete uvijek se začuo u slušalici meki ali turobni glas: «Slušam vas», a na molbu da na telefon pozove Varenuhu,isti je glas brzo odgovarao: «Stojim na vašem raspolaganju». Ali je zato patio Ivan Saveljevič zbog svoje ljubaznosti!
