Ovo je, dakako, građa iz Bulgakovljeve autopsije. Ali ove je vlastite doživljaje «hajki na Bulgakova» autor Majstora i Marga— rite, umio podići na razinu filozofskih razmišljanja o dobru i zlu i nakon što je bio spalio rukopis prvih svezaka romana Konzul— tant s kopitom kao koncept «romana o vragu» (a zbilo se to 28. ožujka 1930, dakle jednog proljetnog dana!).
Nimalo slučajno, u roman nas uvodi citat iz Goetheova Fausta i to iz one scene u kojoj Mefisto, odgovarajući Faustu, tumači kako je dio «one sile što vječno želi zlo, a vječno stvara dobro». Ovako se, zapravo, u Moskvi dosljedno ponašaju Woland i njegova pratnja: demonični Azazello iz «Kaballe», mačak Behemot (što je ime biblijske životinje, zapravo nilskog konja, koji je u ruskom jeziku zadržao naziv begemota) i KorovjovFagot (prema talijanskom fagotto, što prvenstveno znači «svežanj», ali obilježuje i «klipana», pa tek onda glazbeni instrument!), vladaju se ljudski, varalice su i lakrdijaši, spremni za psinu ali i za šalu, likovi su karnevalski, pa u biti čine više dobra nego zla: pogađaju uglavnom zle i ograničene a idu na ruku nesretnima. Woland, međutim, njihov predvodnik (ime Woland pojavljuje se u Val— purginoj noći Goetheovoj), srodnik Mefistov ne samo po imenu i priznanju da je «Nijemac», ipak je vrag višeg ranga od Goetheova «kupca» Faustove duše. Woland je luciferski svemoćan «duh zla i gospodar sjena», kako ga naziva Levi Matej (Poglavlje 29), s nosiocem dobra ravnopravni vladar našega globusa, predstavnik onog dualističkog načela koje je došlo do izražaja u manihejskoj herezi i bogumilskom učenju, s kojim neki istraživači povezuju temeljnu etičku koncepciju romana (usp. I. F. Belza, Genealogija «Mastera i Margaritv», u: Kontekst 1978, Moskva 1978, str. 194–195). Kada pak govorimo o «etičkoj koncepciji» romana, onda moramo naglasiti da je u strukturi romana koji se temelji na vrednovanju «dobra» i «zla» kao vječnih kategorija, načelo vlasti ono koje predstavlja izvorište zla, kako u povijesnoj i demitologiziranoj Judeji, tako i u Bulgakovu suvremenoj Moskvi.
Samo što se o mehanizmu vlasti u Judeji raspravlja na gornjim stepenicama hijerarhije (počam od po značaju plemenitog ali u biti onoga koji «čini zlo» jer se tome mehanizmu pokorava — hegemona Poncija Pilata), dok se u moskovskoj svakidašnjici govori o intervenciji «snaga zla» na donjim stepenicama hijerarhije, činovničke i administrativne, a ova očigledno predstavlja pogodno tlo za aksiološku inverziju koju provodi autor. Ovdje je naime potrebna samo provokacija nezbiljskih i po definiciji «zlih sila», pa da u svijetu koji je sam po sebi groteskan zlo izađe na vidjelo. Upravo iz odnosa prema vlasti dade se shvatiti i etička aksiološka opozicija Bulgakovljeva na razini hrabrost <—> kukavičluk. Na jednom polu te opozicije stoji ne toliko hrabri koliko «bestrašni» Ješua, koji ne preza da u svakome času bude istinit, jer je «govoriti istinu lako i ugodno» (Poglavlje 2). Na drugom polu nalazi se Poncije Pilat, kojeg o svakom proljetnom uštapu mori vječna besanica, jer je njegov «kukavičluk najteži porok» za koji je on kriv, a za koji nije kriv njegov «hrabri pas» — jedini vjerni pratilac (Poglavlje 32).
Pa ipak, pitanje o dobru i zlu ne rješava se u romanu.
Roman Mihaila Bulgakova ipak nije izgrađen na čvrstom aksiološkom sustavu. U završnom dijelu romana, u trenutku kada se spajaju dvije paralelne fabule, nosioci načela dobra i zla uspostavljaju međusobni dodir preko Levi Mateja; u slijedu Ješuine molbe, Majstorova se sudbina određuje izvan kategorija «svjetla» i «tmine»: «On nije zaslužio svjetlo, on je zaslužio mir» (Poglavlje 29).
Izvan uzvišenih etičkih kategorija stoji naslovna junakinja romana, Margarita. Ako je Majstor jednim dijelom modeliran prema Goetheovu Faustu, a Woland prema Mefistu (više onome iz Gounodove opere negoli iz Goetheova djela!), onda je Margarita u biti suprotna Goetheovoj Gretchen. Osnovno načelo koje Margarita u romanu zastupa, načelo je «vječno ženstvenoga», ostvareno u ljubavi koja ne pozna ni straha ni kukavičluka.
Margarita nije ni hrabra ni dobra: etičke kategorije strane su toj ženi koja voli, i upravo je ona spremna da bez razmišljanja prihvati Đavlovu ponudu — samo da ostvari ljubav, samo da bude u blizini Majstorovoj. Njezine reakcije na pojavu fantastičnih bića u moskovskom Aleksandrovom parku, kraj zidina Kremlja, reakcije su žene koja ne razmišlja o zbiljskom i nestvarnom, koja život prima kakav jest pod uvjetom da ne bude sama. Čas je raskalašena, putena je (u tom smislu su u tekstu časopisa «Moskva» izvršena neka retuširanja, očito u skladu s uređivačkim puritanizmom), raduje se psinama «nečistih sila», ali je spremna da sudbinu voljenog Majstora dijeli do kraja, do smrti i poslije nje. «Tvoj ću san čuvati ja» (Poglavlje 32).
