Roman Majstor i Margarita djelo je vrlo složene strukture: temelji se na motivima koji su nam poznati iz svjetske književnosti — na legendama o Faustu i Margareti (u prijevodu je namjerno zadržan ruski oblik Margarita), na srednjevjekovnom satanizmu osobito germanskog porijekla, na evanđeoskim motivima koji se odnose na Poncija Pilata i Isusa, na elementima Lesageovih (pikaresknih) romana, ali i na postupcima koje poznajemo iz sovjetske ruske satiričke beletristike (Zoščenko, Katajevljevi Pronevjeritelji, Iljf i Petrov), a oslonjen je i na bogatu tradiciju ruske satiričnogroteskne beletristike devetnaestog stoljeća.
«Obilježimo tu tradiciju u općenitim crtama: počevši od zagonetke (Gogoljeva, op. A. F.) «Nosa», preko mefistovske gorčine Senkovskoga (Brambeusa), ona prelazi k Saltikovu— Ščedrinu s njegovim bajkama i «Gradom Glupovom». Nije teško naći njezine crte u stvaranju Vladimira Odojevskoga i Veltmana — drugorazrednih ali originalnih pisaca. Najpotpuniji izraz nalazi ona u kancelarijskim manekenima SuhovoKobilinovim, koji izrastaju do pojma sudbine» (V. Kaverin, cit. djelo, str. 83).
Kao i druga velika djela svjetske književnosti, među kojima se već sada spominje Bulgakovljeva knjiga, roman Majstor i Mar— garita sintetizira golema iskustva kako svjetske tako i ruske književnosti u svojoj velikoj, slojevitoj i mnogoznačnoj strukturi, koja daje mogućnost za mnogobrojne i vrlo različite, stilske, idejne i filozofske interpretacije. One se već pojavljuju, i sigurno će se još pojavljivati a da njima problematika ovoga djela ne bude iscrpljena, kao što to nije ni problematika Rata i mira ili Braće Karamazovih.
Roman Majstor i Margarita temelji se na postupku «romana u romanu»: izgrađen je na paralelizmu dviju temeljnih fabula.
Prva od njih zbiva se u suvremenoj Moskvi s kraja dvadesetih, odnosno u tridesetim godinama, i koncentrira se oko lika Majstora — neimenovanog, pa prema tome generaliziranog karaktera književnikastvaraoca sovjetskog vremena, koji dolazi u sukob s vladajućim normama književnog ponašanja. Te norme su oličene u kritičarskom i književnoadministrativnom aparatu i njegovim birokratiziranim predstavnicima. Druga je fabula unutar romana motivirana time što predstavlja Majstorov roman o Ponciju Pilatu i njegovu odnosu prema lutajućem filozofu Ješui HaNocri, Isusu iz Evanđelja, a smještena je, dakako, u tridesete godine naše ere i u daleku Judeju. Paralelizam u nizanju fabu— larnog zbivanja u romanu očigledan je: poglavlja posvećena moskovskim zbivanjima smjenjuju poglavlja koja govore o Judeji s početka naše ere, na način koji poznajemo iz Tolstojeve Ane Karenjine (paralelizam fabule o Ani i Vronskom naspram fabuli o Levinu i Kitty!), a potkraj romana obje se fabule približuju u toj mjeri da je povijesna ponovljivost vječnog sukoba vlasti i misli i izričajima naglašena, dok je Ješua, kao nosilac «svjetla», doveden u gotovo neposredan odnos s Wolandom, nosiocem «mraka». Paralelizam je, dakako, naglašen i time što se i moskovsko zbivanje, poput jeršalajimskog, odvija u sjaju pune mjesečine koja je sredinom «proljetnog mjeseca nišana» obasjavala terasu petog prokuratora Judeje, da bi je prekrila olujna tama u vrijeme kažnjavanja razbojnika na Ćelavoj gori (Golgota je hebrejski toponim koji odgovara našim Plješivicama).
Dakle, u sjaju onoga uštapa kojim se do naših dana označuje praznik uskrsnuća koji je — u kršćanskim religijama — zamijenio judaističku pashu što se svetkovala od 14. do 21. nišana.
