«Evanđelje po Volandu» ili «Evanđelje po vragu», kako je Bulgakov naslovio cjelovito poglavlje prve redakcije romana, akoje je kasnije rastavio na četiri poglavlja posljednje redakcije, osebujna je Bulgakovljeva reinterpretacija evanđeoskih motiva, s time što se jedan od evanđelista, Levi Matej, u tim poglavljima pojavljuje i kao lik Ješuina «učenika» i sljedbenika. U smislu ideala što ih je postavljao ruski modernizam, ovo je «Evanđelje po Bulgakovu» zapravo visoko estetizirani literarni tekst koji evanđeoskim motivima oduzima njihovu mitsku dimenziju, govori o zbivanjima u povijesnoj Judeji kao o posve realnim zbivanjima lišenim bilo kakve «čudotvornosti» i fantastike, a u središte pažnje postavlja lik Poncija Pilata kao razumnog, u intencijama čak plemenitog, ali u oportunizmu prema rimskom centru trezvenog predstavnika vlasti. Bulgakovljevo «Evanđelje» potiskuje tako izlaganje Kristova nauka (upravo zbog toga uobičajeni Isus Nazarećanin postaje u Bulgakovljevu tekstu, prema hebrejskom zvučanju — Ješua HaNocri) i proročanske motive (Ješua čak niječe za vrijeme svoga saslušanja da je ikada ujašio u Jeršalajim na magarcu, kojega nikada nije ni imao!), ali zato govori o Pilatovim dilemama, pritisku judejskih poglavara, gramzljivosti za novcem Jude iz Kiriata i «policijskim» metodama vlasti, u nimalo beznačajnoj epizodi o tome kako Pilat inspirira Afranija (načelnika tajne stražepolicije) da organizira ubojstvo Jude. Ova epizoda, za Bulgakovljevo «Evanđelje» uostalom epiloška, pridodana je logikom umjetnosti: prema Evanđelju Juda počinja samoubojstvo, a «policajca» Afranija ni u Evanđelju ni u rimskoj historiografiji — nema Nema u Bulgakovljevoj pripovijesti ni situacija «posljednje večere», ni Getsemanskog vrta, ni Judina izdajničkog poljupca, već je sve to zamijenjeno Ješuinim iskazom na saslušanju o tome kako ga je Juda iz Kiriata, čovjek «vrlo dobar i željan znanja», pozvao u kuću, ugostio i zamolio da «kaže svoje poglede na državnu vlast». I kad je Ješua počeo govoriti o tome «da je svaka vlast nasilje nad ljudima, i da će doći vrijeme kad neće biti ni vlasti, ni careva, ni bilo kakve druge vlasti» (Poglavlje 2), njega su smjesta vezali — pa je očito da je nasjeo provokatoru, kako bi bio predan prokuratoru. Što u ruskom jeziku znači naprosto «javni tužilac».
Samo u tome smislu možemo govoriti o osuvremenjivanju Evanđelja u Majstoru i Margariti. Ono je u romanu, uostalom, pripisano Majstoru, pa je prema tome pisano s pozicije čovjeka koji je i sam ugrožen, te se koristi Evanđeljem kao parabolom koja dopunjuje Bulgakovljevu pripovijest o Faustu Staljinova vremena. U toj pripovijesti ima običnih milicionara, ali provokatora i načelnika «tajne straže» nema; zato u naizgled običnoj pripovijesti iz suvremene Moskve s točnim toponimima i prepoznatljivim lokalitetima («Gribojedov» — tadašnji klub književnika, prepoznat će i danas svaki stariji Moskovljanin!) vladaju nesmiljeno i naoko hirovito likovi sotoneWolanda i njegove demonske pratnje. I što je najčudnije: Moskovljani su očito toliko navikli na hirovitost vlastita života kao npr. na naglo i neobjašnjivo nestajanje pojedinaca ili na brze promjene u vlastitom statusu, ili su pak toliko željni naglog obogaćivanja i luksuznih artikala, pa i toliko naivni — da su spremni prihvatiti svaki izazov crne magije ali i svu fantastiku svakodnevice protumačiti zbiljskim razlozima. Bulgakov se već od prvog poglavlja koristi paradoksom: upravo u svijetu vulgarno— materijalističkih tumačenja svekolikog zbivanja i ponašanja ljudi, moguća je, a katkada i poželjna vjera u nadnaravne snage.
Nije nimalo slučajno što je ovaj nasljednik Gogoljeve groteske Wolanda i njegovu svitu doveo upravo u obirokraćeni sloj Moskve, među administratore i činovnike, posebno one koji su nadležni za poslove oko umjetnosti i književnosti, osvećujući se u svome tekstu i onim prepoznatljivim administratorima i kritičarima koji su ga osobno onemogućavali u stvaralačkim naporima. Takvu je «fantastiku» i sam autor u praksi doživljavao. U svome pismu iz 1934. Bulgakov bilježi doživljaj što ga je imao s komedijom Blaženstvo u Lenjingradu: «S «Blaženstvom» se ovdje zbio slučaj koji prelazi granice realnog. Soba u «Astoriji». Čitam. Direktor kazališta koji je ujedno i dramaturg, sluša, izražava potpuni i, čini se, nepatvoreni ushit, sprema se da ga postavi na scenu, obećava novac i govori kako će kroz četrdeset minuta doći na večeru samnom. Dolazi kroz četrdeset minuta, večera, o komadu ne govori ni jedne jedine riječi, a zatim propada u zemlju i više ga nema! Postoji pretpostavka da je otišao u četvrtu dimenziju. Eto, kakva se čudesa zbivaju na ovome svijetu!» (Istakao A. F., cit. prema Sovetskie pisateli. Avtobiografii, tom III, Moskva 1966, str. 99).
