Bulgakovljevo stvaranje, kako dramsko tako i prozno, vrlo je često nailazilo na otpore, posebno u tridesetim godinama, kadaje Bulgakov morao voditi borbu za svoj puki opstanak u kazalištu i književnosti, borbu prilično bezuspješnu. (Bulgakov je bio suradnik Moskovskog hudožestvenog teatra, u kojem se 1926. izvodila njegova dramatizacija vlastitog romana Bijela garda pod naslovom Dani Turbinovih.). Ovo dugotrajno hrvanje, tek dvadesetak godina poslije njegove smrti (umro je 1940. godine) okrunjeno je pobjedom trajanja umjetnosti nad prolaznošću vlasti. Bulgakovljev Poncije Pilat u romanu Majstor i Margarita postaje poznat tek zahvaljujući tome što je, zapravo protiv svoje volje i savjesti, dao pogubiti skitnicu i filozofa Ješuu HaNocrija, a ova je piščeva parabola uslijedila kao rezultat i u romanu prisutne, nesumnjive vjere u efemernost svakog despotizma, u trajnost misli i umjetnosti u životu čovječanstva, vjere kojoj je svakako pomagao neuništivi Bulgakovljev humor. Ovaj humor, s izrazitim smislom za grotesknosatiričko oblikovanje zbilje viđene u sudaru s fantastikom, u Bulgakovljevim je tekstovima redovno prisutan sve tamo od novelističke zbirke Đavolijada (D» javolijada, 1925). Ti elementi proze i dramskih tekstova Bulgakovljevih odaju snagu nadmoćnog umjetnika i intelektualca koji se znao uzvisiti nad prozu svakidašnjice suvremenoga života i kobnih zahtjeva vlasti.
U Bulgakovljevoj ostavštini, koju je sačuvala njegova udovica J. S. Bulgakova, našlo se mnogo ispisanih listova, dramskih i proznih djela. Poslije Staljinove smrti i XX Kongresa KPSS, sovjetska kazališna publika i sovjetski čitaoci stekli su mogućnost da neka od Bulgakovljevih djela ponovo ugledaju na sceni, a neka su od njih doživjela i svoje prvo objavljivanje. Ali pravi posmrtni povratak Bulgakovljev u život obnovljene sovjetske knji» ževnosti zbio se u šezdesetim godinama. Godine 1962.
objavljen je biografski, na proučavanju dokumenata i literature zasnovani roman o piscu s kojim se Bulgakov tako često poistovećivao Život gospodina de Molierea (Žizri gospodina de Moljera). Tri godine poslije toga, časopis «Novyj mir» odlučio je objaviti nezavršeni Bulgakovljev Kazališni roman (Teatral» nyj roman, 1965), u kojemu je moskovska publika pod fiktivnim imenima prepoznavala poznate protagoniste moskovskog kazališnog života, napose one koji su svojim radom bili vezani za najslavnije moskovsko kazalište — u tridesetim godinama kanonizirani MHAT. Iste godine, Venjamin Kaverin već naglašava kako je odavno trebalo da se objavi roman Majstor i Margarita — «jer će mu se zbog njegove osebujnosti jedva naći ravna u cjelokupnoj svjetskoj književnosti (V. Kaverin, Zdravstvuj, brat. Pisat» očeri trudno…, Moskva 1965, str. 90). Te je godine također i A. Vulis, u svojoj knjizi o Sovjetskom satiričkom romanu, već analizirao neobjavljeni roman. Naposljetku je potkraj 1966. moskovska čitalačka publika dočekala objavljivanje prve knjige romana s predgovorom uvaženog pisca i ratnika Konstantina Simonova, te s kritičkim prikazom A. Vulisa. Kako bi stekao što više pretplatnika za godište 1967, časopis «Moskva» odgodio je objavljivanje druge knjige Bulgakovljeva djela za svoj prvi broj u novoj kalendarskoj godini.
Na djelu Majstor i Margarita (prvotni naslov: Konzultant s kopitom) radio je Bulgakov sve tamo do 1928. i mnogo puta ga je dotjeravao. Ali ni tekst objavljen u časopisu «Moskva» 1966/1967 nije bio potpun. Prilikom objavljivanja izvršena su naime neka skraćenja, pojedina su mjesta izostavljena, a došlo je i do drugačijih čitanja rukopisa. Na zapadu su se pojavljivali prevedeni, ali i izvorni tekstovi romana koji su pretendirali na potpunost. Tako se Bulgakovljev roman našao manje u središtu pažnje tekstologa (koju bi svakako zasluživao), a mnogo više u sferi komercijalnog nadmetanja s postojećim ideološkim prizvucima. Godine 1973. objavljen je naposljetku u Moskvi, u izdanju Bulgakovljevih romana (Belaja gvardija, Teatral» nyj roman, Master i Margarita), tekst Majstora i Margarite s dopunama i izmjenama. Taj tekst poslužio je i prilikom dopunjavanja i mijenjanja hrvatskog prijevoda u njegovu drugom izdanju (prvo izdanje: «Naprijed», Zagreb 1969) — koje tako možemo smatrati prvim integralnim tekstom romana u nas. Prema svjedočanstvu istraživača kojima je bio dostupan arhiv Mihaila Bulgakova, roman ima osam varijanata, pa tek kritičko izdanje ovoga djela može razriješiti neka dvoumljenja i upotpuniti naše poznavanje ovoga remekdjela među romanima našega stoljeća.
