Bezdomni je ocrtao glavni lik svoje poeme, to jest Isusa, vrlo crnim bojama, pa ipak je, prema urednikovu mišljenju, trebalo čitavu poemu pisati iznova. Eto, sada je urednik držao pjesniku nešto kao predavanje o Isusu, s namjerom da istakne osnovnu pjesnikovu grešku. Teško je reći što je zavelo Ivana Nikolajeviča — da li umjetnička snaga njegova talenta, ili potpuno nepoznavanje pitanja o kojem je namjeravao pisati — tek Isus je, kako ga je on prikazao, ispao, no, potpuno živ iako neprivlačan lik.
Berlioz je pjesniku htio dokazati da nije važno kakav je bio Isus, dobar ili zao, nego je važno to, da Isus kao osoba na svijetu uopće nije postojao, i da su sve priče o njemu — puke izmišljotine, najobičniji mit.
Valja primijetiti da je urednik bio načitan čovjek i vrlo je spretno u svome govoru upozoravao na drevne historičare, na primjer, znamenitog Pilona Aleksandrijskog, na blistavo obrazovana Josipa Flavija, koji nikada ni jednom riječju nisu spomenuli postojanje Isusovo. Pokazujući solidnu erudiciju, Mihail Aleksandrovič, među ostalim, saopćio je pjesniku i to da ono mjesto u petnaestoj knjizi, u 44. poglavlju glasovitih Tacitovih «Anala», gdje se govori o muci Isusovoj, nije ništa drugo nego kasniji, krivotvoreni umetak.
Pjesnik, kojemu je sve što je urednik govorio bila novost, pažljivo je slušao Mihaila Aleksandroviča uprijevši u njega svoje živahne, zelene oči, i samo je ponekad štucao, šaptom psujući sok od marelica. — Ne postoji nijedna istočna religija — govorio je Ber— lioz — u kojoj ne bi, kao po pravilu, bezgrešna djevica na svijet donijela Boga. Ne izmislivši ništa nova, i kršćani su upravo tako stvorili svojeg Isusa koji zapravo među živima nikada nije postojao. Upravo to valja istaći…
Visoki Berliozov tenor razlijegao se pustom alejom, i što se više Mihail Aleksandrovič upuštao u šikaru — u koju se može upuštati, bez rizika da slomi vrat, samo vrlo obrazovan čovjek — to je više pjesnik upoznavao zanimljive i poučne stvari o egipatskom Ozirisu, milostivom bogu i sinu Neba i Zemlje, o feničkom bogu Famuzu, o Marduku, i čak o manje poznatom strašnom bogu VicliPucli kojeg su nekada poštovali Asteki u Meksiku.
I upravo u vrijeme dok je Mihail Aleksandrovič pričao pjesniku kako su Asteki od tijesta pravili lik Vicli— Puclija, u aleji se pojavio prvi čovjek.
Kasnije, kad je, otvoreno govoreći, bilo već prekasno, razne ustanove podnijele su svoje izvještaje s opisom tog čovjeka. Usporedba tih izvještaja izaziva čuđenje. Tako u prvom od njih stoji da je taj čovjek bio niska rasta, da je imao zlatne zube i da je šepao na desnu nogu. U drugom — da je čovjek bio golema rasta, da su mu zubne krune bile od platine, da je šepao na lijevu nogu. Treći izvještaj lakonski saopćava da čovjek nije imao posebnih znakova.
Mora se priznati da nijedan od tih izvještaja ne vrijedi ni pišljiva boba.
Prije svega: ni na jednu nogu opisani nije šepao, i njegov rast nije bio ni nizak ni golem, nego jednostavno visok. Što se tiče zuba, s lijeve strane njegove su krune bile od platine a s desne — od zlata. Bio je u skupocjenom, si> vom odijelu, u inozemnim cipelama u skladu s bojom odijela. Sivu beretu naherio je na uho, pod miškom je nosio štap s crnom drškom u obliku pudličine glave. Na izgled — nešto više od četrdeset godina. Usta nekako nakrivljena.
Obrijan glatko. Smeđokos. Desno oko crno, lijevo pak ze leno. Obrve crne, jedna viša od druge. Jednom riječju — stranac.
Prolazeći kraj klupe na kojoj su se smjestili urednik i pjesnik, stranac ih je pogledao, zaustavio se i nenadano sjeo na susjednu klupu, dva koraka od dvojice prijatelja.»Nijemac…» — pomislio je Berlioz.
«Englez… — pomislio je Bezdomni — gle, i nije mu vruće u rukavicama!» A stranac je pogledom prešao po visokim kućama koje su u kvadratu okružile ribnjak, odmah se moglo primijetiti da ovo mjesto vidi prvi put i da ga je ono zainteresiralo.
Zaustavio je pogled na gornjim katovima gdje se u staklima osljepljujuće odražavalo izlomljeno sunce, koje je za Mihaila Aleksandroviča odlazilo zauvijek, zatim je spustio pogled nadolje gdje su stakla počela tamniti u predvečerje, nečemu se prezirno podsmjehnuo, zažmirio je, položio ruke na dršku štapa, a podbradak na ruke.
— Ti si, Ivane — govorio je Berlioz — vrlo dobro i sa tirički prikazao, na primjer, rođenje Isusa, sina božjega, ali je sol u tome što se prije Isusa rodio čitav niz božjih sinova kao, recimo frigijski Atis, ukratko, nijedan se od njih nije rodio i nikoga nije bilo, ubrojivši među njih i Isu sa, i potrebno je da ti umjesto rođenja ili, recimo, dolaska mudraca, opišeš besmislenost glasina o tom rođenju… A po tvom pričanju proizlazi da se on stvarno rodio!…
Tada je Bezdomni pokušao zaustaviti mučnu štucavi— cu, zadržao je dah, od čega je štucnuo još mučnije i glasnije, i u taj čas je Berlioz prekinuo svoj govor jer se stranac iznenada dignuo i uputio k piscima.
Oni su ga začuđeno pogledali.
