— Sam čovjek upravlja — požurio se da ljutilo odgovo ri Bezdomni na ovo, treba priznati, ne baš jednostavno pi tanje.
— Oprostite — blago se odazvao stranac — da bi se uprav ljalo, nužno je, bilo kako bilo, ipak imati točan plan za neki, makar kakav, pristojni rok. Dopustite da vas upitam, kako može upravljati čovjek, ako je ne samo lišen moguć nosti da sastavi bilo kakav plan čak za smiješno kratki rok, no recimo, od tisuću godina, nego ne može jamčiti ni za svoj vlastiti sutrašnji dan? I, zaista — neznanac se okre nuo Berliozu — zamislite da vi na primjer počnete uprav ljati, raspolagati i s drugima i sa sobom, uopće, kako da kažem, to vam se svidi i odjednom imate… khe…
khe… rak na plućima… — Stranac se slatko podsmjehnuo kao da mu je misao o raku na plućima pričinila zadovolj stvo — da, rak, — žmirkajući kao mačak, ponovio je zvučnu riječ — i vaše je upravljanje završeno! Ničija sudbina osim vaše vlastite više vas ne zanima. Rođaci vam počinju laga ti, vi, predosjećajući zlo, jurite učenim liječnicima, zatim šarlatanima, a možda i vračarama. Kao prvo i drugo, tako i treće — potpuno je besmisleno, shvaćate i sami. I sve to završava tragično: onaj koji je još nedavno smatrao da ne čim upravlja, odjednom leži nepomično u drvenom lijesu, a njegovi bližnji, shvativši da od mrtvaca nema više nika kve koristi, spaljuju ga u peći. A događa se još i gore: čovjek je odlučio da otputuje u Kislovodsk — stranac je namignuo Berliozu — čini se, sitnica, ali on to ne može učiniti jer seiz nepoznatog razloga iznenada posklizne i padne pod tramvaj! Pa zar ćete reći da je on sam sobom tako upravljao? Zar nije pravilnije misliti da je njime upravljao netko sasvim drugi? — Sada se stranac nasmijao čudnim smijehom.
Berlioz je s velikom pažnjom slušao neugodnu priču o raku i tramvaju i počele su ga mučiti neke neugodne misli. «Nije on stranac! Nije stranac! — mislio je — on je čudan subjekt… ali, dopustite, tko je on?» — Vi želite zapušiti, kako vidim? — neočekivano se ne znanac obratio Bezdomnom. — Kakve cigarete volite?
— A vi imate različite, zar ne? — mračno je upitao pje snik kojemu je ponestalo cigareta.
— Kakve najviše volite? — ponovio je neznanac.
— Pa, «Našu marku» zlobno je odgovorio Bezdomni.
Neznanac je brzo izvadio iz džepa kutiju za cigarete i ponudio je Bezdomnome.
— «Naša marka».
Urednika i pjesnika nije toliko začudilo da se u kutiji našla upravo «Naša marka» koliko sama kutija. Bila je golema, od suhog zlata i kod otvaranja, na njezinom poklopcu zablistao je, plavim i bijelim svjetlom briljantni trokut.
Književnici su pomislili različite stvari. Berlioz: «Ne, stranac je!», a Bezdomni: «Gle, vrag neka ga nosi! A?» Pjesnik i vlasnik kutije zapušili su, a nepušač Berlioz je odbio cigaretu.
«Moram mu odgovoriti — odlučio je Berlioz — da, tako, čovjek je smrtan, nitko to ne osporava. Ali stvar je u tome da…» Ipak, nije mu uspjelo izustiti te riječi, jer je progovorio stranac: — Da, čovjek je smrtan, ali to bi bilo tek pola nevolje.
Zlo je u tome da je on ponekad nepredvidivo smrtan, eto u čemu je trik! I općenito, on ne može reći čak ni što će raditi danas navečer.
«Kakvo je to apsurdno tretiranje pitanja…» — pomislio je Berlioz i odvratio: — Ali, to je već pretjerivanje. Moja današnja večer meni je više ili manje točno poznata. Razumije se samo po sebi, ako mi na Bronoj ulici padne na glavu cigla… — Cigla bez razloga — značajno ga je prekinuo nezna nac — nikome i nikada ne pada na glavu. U vašem slučaju, uvjeravam vas, ona vam nimalo ne prijeti. Vi ćete umrijeti drugačijom smrću.
— Možda vi znate kakvom? — s potpuno prirodnom ironijom raspitao se Berlioz, uvučen u neki stvarno apsurd ni razgovor — pa ćete mi reći?
— Odmah, — odazvao se neznanac. Pogledom je pro— mjerio Berlioza kao da se sprema da mu šasije odijelo, kroz zube promrmljao nešto kao: «Jedan, dva… Merkur u drugoj kući… mjesec je nestao… šest — nesreća…
večer — sedam…» — pa je glasno i radosno objavio: — Vama će odrezati glavu!
Bezdomni je divlje i bijesno izbuljio oči na bezobzirnog neznanca, a Berlioz je upitao, kiselo se osmjehnuvši: — A tko zapravo? Neprijatelj? Intervencionisti?
— Ne — odgovorio je subesjednik — Ruskinja, komso— molka.
— Hm… — progunđao je Berlioz kojeg je neznančeva šala razdražila — to je, oprostite, vrlo malo vjerojatno.
— Molim da i vi meni oprostite — odgovorio je stranac — ali to je tako. Da, htio bih vas upitati što ćete raditi da nas navečer, ako nije tajna?
— Nije tajna. Sada ću otići kući u Sadovu ulicu, a za tim u deset sati navečer održat će se u MASSOLITu sjed nica kojoj ću ja predsjedavati.
— Ne, to nikako ne može biti — tvrdo se usprotivio stranac.
— A zašto?
— Zato — odgovorio je stranac i žmirkavo pogledao u nebo gdje su letjele crne ptice sluteći večernji hlad — jer je Anuška već kupila suncokretovo ulje, i ne samo da ga je kupila nego ga je i prolila. Zato se sjednica neće održati.
Nastupila je, što je valjda razumljivo, potpuna tišina pod lipama.
