— Oprostite, molim — progovorio je došljak s inozem nim naglaskom ali bez izvrtanja riječi — što sebi dopuštam, iako se ne poznajemo… ali predmet vaše učene besjede toliko je zanimljiv da…
Uljudno je skinuo beretu i prijateljima nije ništa drugo preostalo nego da se dignu i naklone.
«Ne, bit će da je Francuz…» — pomislio je Berlioz.
«Poljak!..» — pomislio je Bezdomni.
Valja dodati da je stranac već od prvih riječi izazvao u pjesniku odvratan dojam, a Berliozu se čak svidio, to jest nije da se baš svidio, ali, kako da se čovjek izrazi…
zainteresirao ga, tako nešto. — Dopuštate li da sjednem? — ljubazno je zapitao stra nac, i prijatelji su se nekako nehotice razmaknuli; stranac je spretno sjeo između njih i odmah stupio u razgovor.
— Ako nisam krivo čuo, vi ste izvoljeli govoriti da Isu sa nije bilo na svijetu? — upitao je stranac, okrenuvši pre ma Berliozu svoje lijevo, zeleno oko.
— Ne, vi niste krivo čuli — uljudno je odgovorio Ber lioz — upravo sam to govorio.
— Ah, kako zanimljivo! — uskliknuo je stranac.
«A kog vraga on hoće?» — pomislio je Bezdomni i na— mrštio se.
— Slažete li se i vi sa svojim subesjednikom? — upitao je neznanac, okrenuvši se udesno k Bezdomnom.
— Sto posto! — potvrdio je ovaj, rado se izražavajući iz— vještačeno i slikovito.
— Divno! — uskliknuo je nepozvani subesjednik i, ne kako se lopovski osvrnuvši i prigušivši svoj duboki glas, rekao: — Oprostite mi moju nametljivost, ali ja sam razu mio da vi, bez obzira na sve ostalo, čak ne vjerujete ni u Boga? — Pogledao je tobože uplašeno i dodao: — Kunem se, nikome neću reći!
— Da, mi ne vjerujemo u Boga — podsmjehnuvši se strančevom strahu, odgovorio je Berlioz — ali o tome se može govoriti potpuno slobodno.
Stranac se naslonio na klupu i upitao, čak kreštavo od radoznalosti: — Vi ste ateisti?!
— Da, mi smo ateisti — smiješeći se odgovorio je Ber lioz, a Bezdomni je Ijutito pomislio: «Baš se prilijepio, ino zemni gusak!» — Oh, kakva divota! — viknuo je čudni stranac i vrtio glavom, gledajući čas jednog čas drugog književnika.
— U našoj zemlji ateizam nikoga ne čudi — diplomat ski uljudno rekao je Berlioz. — Većina našeg stanovništva je svjesna i davno je prestala vjerovati bajkama o Bogu.
Tada je stranac izveo takvu šalu: ustao je i stisnuo začuđenu uredniku ruku, izgovarajući kod toga ove riječi: — Dopustite da vam zahvalim od sveg srca!
— Zašto njemu zahvaljujete? — trepćući očima upitao je Bezdomni. — Za vrlo važnu obavijest koja je meni kao putniku neobično zanimljiva — značajno podigavši kažiprst, obja snio je inozemni čudak.
Važna obavijest očito se zaista snažno dojmila putnika jer je preplašeno pogledom preletio kuće kao da se boji da na svakom prozoru ne ugleda po jednog ateista.
«Ne, on nije Englez» — pomislio je Berlioz, a Bezdom— ni je pomislio: «Gdje je on to naučio tako govoriti ruski, baš me zanima!» — i opet se namrštio.
— Ali dopustite da vas upitam — nakon nemirnog raz mišljanja progovorio je inozemni gost — kako je s dokazi ma o postojanju Božjem, kojih, kako je poznato, ima to čno pet?
— Jao! — sažaljivo je odgovorio Berlioz. — Nijedan od tih dokaza ne vrijedi jrišta i čovječanstvo ih je već odavno stavilo u arhiv. Priznajte da je na području razuma svaki dokaz o postojanju Boga nemoguć.
— Bravo! — viknuo je stranac. — Bravo! Vi ste u potpu nosti ponovili misao nemirnog starca Immanuela o tom pitanju. Ali eto čuda: on je potpuno razorio svih pet doka za, a zatim je, kao da se ruga sam sebi, postavio vlastiti, šesti dokaz.
— Kantov dokaz — fino se nasmiješivši, suprotstavio se obrazovani urednik — također je neuvjerljiv. I nije uzalud Schiller govorio da Kantova razmišljanja o tom pitanju mogu zadovoljiti samo robove, a Strauss se jednostavno smijao tom dokazu.
Berlioz je govorio i istovremeno mislio: «Ipak, tko je on? I zašto on tako dobro govori ruski?» — Trebalo bi tog Kanta uhapsiti za takve dokaze i za tvoriti na tri godine u Solovke! — potpuno neočekivano bubnuo je Ivan Nikolajevič.
— Ivane! — zbunjen, šapnuo je Berlioz.
Ali prijedlog da se Kanta pošalje u Solovke ne samo da nije prenerazio stranca nego ga je čak oduševio.
— Upravo tako, upravo tako — povikao je i njegovo je lijevo, zeleno oko, upereno u Berlioza, zablistalo. — Tamo je njemu mjesto! Ja sam mu tada kod doručka rekao: «Vi ste, profesore, volja vaša, izmislili nešto nelogično! Možda je to mudro, ali je jako nerazumljivo. Vas će ismijati». Berlioz je izbuljio oči. «Kod doručka… Kantu? Što on to plete?» — pomislio je.
— Ali — nastavio je stranac kojeg nije smela Berliozova zapanjenost i okrenuo se k pjesniku — njega se ne može poslati u Solovke zato što on već više od stotinu godina prebiva na mjestima koja su znatno udaljenija nego Solov ke, a izvući ga odanle ni na koji način nije moguće, uvje ravam vas!
— Baš mi je žao! — odazvao se napržicapjesnik.
— I meni je žao! — složio se neznanac, bliješteći okom, i nastavio: — Ali eto, koje me pitanje uznemirava: ako Boga nema, onda se pitam, tko upravlja ljudskim životom i uop će čitavim rasporedom na svijetu?
