— Tako. Sto ste poduzeli da ulovite ubojicu? — liječnik se sada okrenuo i dobacio pogled ženi u bijelom ogrtaču koja je sjedila za stolom po strani. Ona je izvadila list pa pira i počela ispunjavati prazna mjesta u njegovim rubri kama.
— Poduzeo sam to: uzeo sam u kuhinji svijeću…
— Ovu? — upitao je liječnik pokazujući na prelomljenu svijeću koja je zajedno s ikonom ležala pred ženom.
— Upravo tu, i…
— A zašto ikona?
— No da, ikona… — Ivan je pocrvenio. — Ikona ih je najviše i preplašila. — Opet je upro prstom u smjeru Rju— hina. — Ali je stvar u tome da je on, konzultant, on je, go vorit ćemo otvoreno… povezan s nečistom silom… i ne možeš ga samo tako jednostavno uhvatiti.
Bolničari su stali u stav mirno i nisu skidali očiju s Ivana.
— Daa — nastavio je Ivan — povezan je! To je nepore civa činjenica. On je lično razgovarao s Poncijem Pilatom.
Ne gledajte tako u mene! Istinu govorim! Sve je vidio, i balkon, i palme. Bio je jednom riječju kod Poncija Pilata, za to dajem glavu.
— Dalje, dalje…
— Znači: pričvrstio sam ikonu na grudi i potrčao…
Tada je iznenada sat udario dva puta. — Ehehe! — uskliknuo je Ivan i digao se s divana. — Dva sata su, a ja s vama gubim vrijeme! Oprostite, gdje je telefon?
— Pustite ga k telefonu — zapovjedio je liječnik bolni čarima.
Ivan je zgrabio slušalicu, a žena je za to vrijeme tiho upitala Rjuhina: — Je li oženjen?
— Neženja — uplašeno je odgovorio Rjuhin.
— Član sindikata?
— Da.
— Milicija? — viknuo je Ivan u slušalicu. — Milicija?
Druže dežurni, naredite odmah da se pošalje pet motocik la s mitraljezima radi hvatanja inozemnog konzultanta.
Što? Dođite po mene, poći ću s vama… Govori pjesnik Bezdomni iz ludnice… kako glasi vaša adresa? — šaptom je upitao Bezdomni liječnika, pokrivši slušalicu dlanom, a zatim je opet povikao u slušalicu: — Čujete li? Halo!…
Bezobrazluk! — odjednom je zaurlao Ivan i bacio slušalicu o zid. Zatim se okrenuo liječniku, pružio mu ruku, suho rekao «do viđenja» i spremio se da ode.
— Dopustite, kamo želite otići? — progovorio je liječ nik, gledajući Ivana u oči. — U dubokoj noći, u donjem rub lju… vi se slabo osjećate, ostanite kod nas!
— Pustite me — rekao je Ivan bolničarima koji su se zbili kraj vrata. — Hoćete li me pustiti ili ne? — bijesnim je glasom viknuo pjesnik.
Rjuhin je zadrhtao, a žena je pritisnula dugme na stolu i na njegovu je staklenu površinu iskočila blistava kutija i zalemljena ampula.
— Ah, tako dakle?! — osvrćući se divlje kao progonjena zvijer, izgovorio je Ivan. — Pa dobro! Zbogom… — i s is pruženom glavom bacio se u zavjesu prozora. Začuo se udarac ali neprobojno staklo iza zavjese izdržalo je, i u tre nu se Ivan Nikolajevič našao u rukama bolničara. Krkljao je, pokušao gristi, vikao: — Dakle tako, takvo staklo imate!… Pusti! Pusti, ve lim.
U liječnikovim rukama zablistala je igla za injekcije, žena je jednim potezom rasparala olinjali rukav košulje idohvatila s muškom snagom Ivanovu ruku. Zamirisao je eter, Ivan je u rukama četvorice oslabio, a spretni liječnik iskoristio je taj trenutak i ubo iglu u Ivanovu ruku. Ivana su držali još nekoliko časaka, a zatim su ga spustili na divan.
— Banditi! — povikao je Ivan i skočio s divana, ali je opet na njega bio vraćen. Tek što su ga pustili, on je opet poskočio ali je natrag već sjeo sam. Zašutio je, divlje se os vrtao, zatim je neočekivano zijevnuo, zatim se nasmiješio sa zlobom.
— Ipak ste me zatočili — rekao je, zijevnuo još jednom, iznenada prilegao, glavu je stavio na jastuk, poput djeteta šaku pod obraz, promrmljao već sasvim pospanim gla som, bez zlobe: — Pa dobro… sami ćete platiti za sve. Ja sam vas upozorio, a vi kako znate! Mene sada više od sve ga zanima Poncije Pilat… Pilat… — tada je zatvorio oči.
— Kupaonica, zasebnu sobu, stotinu sedamnaest, i de žurstvo uz njega — određivao je liječnik, stavljajući naoča le. Tada je Rjuhin ponovo zadrhtao: bešumno su se otvo rila bijela vrata, iza njih se vidio hodnik osvijetljen plavim noćnim svjetiljkama. Iz hodnika se dokotrljala ležaljka na gumenim kotačima, na nju su stavili utihnulog Ivana i od— vezli ga u hodnik, a vrata su se zatvorila.
— Doktore — šaptom je upitao potreseni Rjuhin — on je, znači, zbilja bolestan?
— O da — odgovorio je liječnik.
— A što je zapravo s njim? — bojažljivo je upitao Rju hin.
Umorni liječnik pogledao je Rjuhina i malaksalo odgovorio: — Uzbuđenje u pokretima i govoru… halucinatorne interpretacije… Slučaj je, očito, kompliciran… Shizo frenija, čini se. A još k tome i alkoholizam…
Rjuhin ništa nije razumio od liječnikovih riječi, osim da je s Ivanom Nikolajevičem, kako se čini, loše, uzdahnuo je i upitao: — A što on to neprestano govori o nekakvom konzul— tantu?
— Vidio je, vjerojatno, nekoga tko je uzbudio njegovu rastrojenu maštu. A možda je halucinirao…Poslije nekoliko časaka kamion je vozio Rjuhina u Moskvu. Svitalo je i svjetlo neugašenih svjetiljaka na cesti nije bilo više ni potrebno ni ugodno. Šofer se ljutio što mu je propala noć, vozio je iz petnih žila kamion koji se na zavojima zanosio.
