O Berliozovoj se supruzi pričalo da je viđena u Harkovu s nekim baletmajstorom, a Stjopina se supruga navodno našla na Božedonki gdje je, kako se pričalo, direktor Varijetea, koristeći svoja nebrojena poznanstva, uspio da joj pronađe sobu, ali pod uvjetom da se više ne pojavljuje u Sadovoj ulici…
Dakle, Stjopa je zastenjao. Htio je pozvati kućnu pomoćnicu Grunju i od nje zatražiti piramidon, ali mu je uspjelo da se dosjeti kako su to gluposti, kako Grunja, dakako, nema nikakav piramidon. Pokušao je pozvati u pomoć Berlioza, dvaput je prostenjao: «Miša… Miša…», ali, kako sami shvaćate, nije dobio odgovor. U stanu je vladala potpuna tišina.
Pomaknuvši nožne prste, Stjopa je osjetio da leži u čarapama, drhtavom rukom prešao je po bedru da bi ustanovio je li u hlačama ili nije, ali nije ustanovio.
Konačno, uviđajući da je odbačen i sam, da nema nikoga tko bi mu pomogao, odlučio je da se digne pa stajalo ga to ma kakvih nadljudskih napora.
Stjopa je odlijepio natečene kapke i vidio svoj odraz u ogledalu, s kosom koja je stršala na sve strane, s natek— lim licem koje je pokrivala crna četinja, sa zakrvavljenim očima, u prljavoj košulji s ovratnikom i kravatom, u gaćama i čarapama.
Takvog je sebe ugledao u zrcalu, a kraj zrcala ugledao je nepoznatog čovjeka koji je bio odjeven u crno, s crnom beretom.
Stjopa je sjeo na krevet i, koliko je to mogao, izbuljio oči podlivene krvlju na neznanca.
Šutnju je prekinuo neznanac izgovorivši niskim, teškim glasom i sa stranim akcentom slijedeće riječi: — Dobar dan, simpatični Stjepane Bogdanoviču!
Slijedila je stanka nakon koje je, napregnuvši sve svo je snage, Stjopa izgovorio: — Što biste željeli? — i sam se zaprepastio ne prepo— znavši svoj glas. Riječ «što» izgovorio je diskantom, «bi ste» — basom a «željeli» — uopće nije mogao izgovoriti.
Neznanac se prijateljski podsmjehnuo, izvadio veliki zlatni sat sa dijamantnim trokutom na poklopcu, otkucalo je jedanaest puta, i on je rekao: — Jedanaest! Točno jedan sat čekam da se probudite jer ste mi rekli da budem kod vas u deset. Evo me!
Stjopa je napipao hlače na stolici kraj kreveta i šapnuo: — Oprostite… — obukao ih i hrapavo upitao: — Recite, molim vas, vaše prezime.
Govoriti mu je bilo teško. Kod svake riječi netko bi mu ubadao iglicu u mozak, stvarajući paklenu bol.
— Kako! Vi ste i moje prezime zaboravili? — neznanac se nasmiješio. — Oprostite… — promrmljao je Stjopa osjećajući da ga mamurluk obdaruje novim simptomom: učinilo mu se da je kraj kreveta pod nekamo otišao, i da će on ovog časa s glavom na dolje poletjeti k vražjoj materi u pakao.
— Dragi Stjepane Bogdanoviču — progovorio je posje tilac pronicavo se smiješeći. — Nikakav vam piramidon neće pomoći. Poslušajte staro, mudro pravilo — klin se kli nom izbija. Jedino što vas može vratiti u život to su dvije čašice votke s oštrom i toplom zakuskom.
Stjopa je bio lukav čovjek i kako god mu je bilo zlo shvatio je da, kad je već zatečen u takvu stanju, treba priznati sve.
— Da kažem otvoreno — počeo je jedva mičući jezik — jučer sam malo…
— Ni riječi više! — odgovorio je posjetilac i odmaknuo se sa stolicom u stranu.
Stjopa je izbuljenih očiju ugledao na malom stolu serviran poslužavnik na kojemu je bio narezani bijeli kruh, crni kavijar u zdjelici, bijele marinirane gljive na tanjuriću, nešto u lončiću i konačno votka u velikoj boci draguljaro— ve udovice. Stjopu je naročito zapanjilo što je boca bila orošena. Uostalom, to je bilo razumljivo: nalazila se u posudi s ledom. Servirano je bilo, jednom riječju, čisto, znalački.
Neznanac nije dopustio da se Stjopino zaprepaštenje razvije do bolesnog stupnja i uslužno mu je nalio čašicu votke.
— A vi? — zapiskutao je Stjopa.
— Sa zadovoljstvom!
Stjopa je drhtavom rukom prinio čašicu ustima, a neznanac je nadušak progutao sadržaj svoje čašice. Žvačući komadić kruha s kavijarom, Stjopa je iz sebe istisnuo riječi: — A zar vi nećete… založiti?
— Zahvaljujem, ja nikada ne jedem uz piće — odgovo rio je neznanac i nalio po drugi put. Otvorili su lončić, u njemu su bile hrenovke u umaku od rajčica.
I eto, prokleto zelenilo pred očima se rastopilo, riječi su postale razgovijetne i, najvažnije, Stjopa se koječega Prisjetio. Naime, da se jučer sve događalo na Shodni, uljetnikovcu autora skečeva Hustova, kamo je taj Hustov i odveo Stjopu taksijem. Prisjetio se čak kako su unajmljivali taj taksi kod «Metropola», kod toga je bio neki glumac ili slično… s gramofonom u kovčežiću. Da, da, da, to je bilo u ljetnikovcu! Još su, sjećao se, zavijali psi zbog tog gramofona. Samo je dama, koju je Stjopa htio poljubiti, ostala nerazjašnjena… vrag neka zna tko je ona… čini se da radi na radiju, a možda i ne.
Na taj način, jučerašnji se dan pomalo rasvijetlio, ali je Stjopu sada više zanimao današnji dan i, posebno, pojava neznanca u spavaonici, i još sa zakuskom i votkom. Eto, što bi bilo dobro da se razjasni!
— No dobro, sada ste se, nadam se, sjetili mog prezi mena?
Ali se Stjopa tek stidljivo nasmiješio i raširio ruke.
— Dakako! Osjećam da ste poslije votke pili porto.
