Eto, i šuma je prestala, ostala negdje odostrag, i rijeka je otišla nekamo u stranu, u susret kamionu letjele su naj— različitije stvari: nekakve ograde sa stražarnicama i hrpe drveta, posječena debla i nekakvi stupovi a na stupovima nanizane cijevi, hrpe tucanika, zemlja ispresijecana kanalima — ukratko, osjećalo se da je to već ona, Moskva, odmah, iza zavoja, i sada će navaliti i zgrabiti.
Rjuhina je treslo i drmusalo, nekakav trupac na kojem se smjestio pokušavao je da izmakne ispod njega.
Restoranski ubrusi koje su ubacili milicioner i Pantelej koji su se ranije odvezli trolejbusom, kotrljali su se po čitavoj platformi. Rjuhin je pokušao da ih skupi, ali promrmljavši Ijutito: «Neka ih vrag nosi! Što se ja vrtim kao glupan?…» odgurnuo ih nogom i prestao da ih gleda.
Raspoloženje njegova duha bilo je užasno. Postalo mu je jasno da je njegov posjet kući bola ostavio u njemu težak trag. Rjuhin se trudio da shvati što ga to muči. Hodnik s plavim svjetiljkama koji se usjekao u njegovo sjećanje?
Pomisao na to da na svijetu nema gore nesreće od gubitka pameti? Da, da, dakako i to. Ali to je — zapravo, opća misao. Ali, postoji još nešto. Što to? Uvreda, to je. Da, da uvredljive riječi koje mu je Bezdomni dobacio ravno u lice. I nije zlo u tome što su one uvredljive, nego u tome što sadrže istinu.
Pjesnik nije više gledao naokolo, nego je uprijevši oči u prljavi, drmusavi pod, počeo nešto mrmljati, cmizdriti i gristi se.
Da, pjesme… Njemu su — trideset i dvije godine!
Zaista, što će biti dalje? — I dalje će pisati po nekoliko pjesama godišnje. — Do starosti? — Da, do starosti. — Što će mu donijeti te pjesme? Slavu? «Kakva glupost! Ne obmanjuj makar samog sebe. Nikada slava neće doći onome koji piše loše pjesme. Zbog čega su loše? Istinu, istinu je rekao!» — nemilosrdno je govorio Rjuhin sam sebi — ne vjerujem ni u što o čemu pišem!…»Otrovan nastupom neurastenije, pjesnik je zateturao, pod se pod njim prestao tresti. Rjuhin je podigao glavu i vidio da je već odavno u Moskvi, i štoviše, da je nad Moskvom zora, da je oblak obasjan zlatom, da njegov kamion stoji zapevši u koloni drugih automobila na zaokretu u bulevar, i da nedaleko od njega stoji na postolju čovjek od metala malo naklonjene glave i ravnodušno gleda na bulevar.* Nekakve čudne misli navrle su u glavu oboljela pjesnika. «Evo primjera pravog uspjeha… — Rjuhin je ustao u svoj svojoj visini na platformi kamiona i digao ruku napadajući mirnog čovjeka od livenog željeza — bilo kakav korak što ga je taj učinio u životu, sve što se s njim desilo, sve je išlo u njegovu korist, sve se pretvaralo u njegovu slavu! A što je on to učinio? Ja ne mogu shvatiti… Zar je nešto naročito u tim riječima: «Bura maglom…»? Ne razumijem!… Njemu je uspjelo, uspjelo! — iznenada je bijesno zaključio Rjuhin i osjetio kako se kamion pod njim pomakao — pucao je, pucao u njega onaj bjelogardijac i razmrskao mu bedro i osigurao besmrtnost..» Kolona je krenula. Potpuno bolestan, i čak ostario, pjesnik je za nepune dvije minute već ulazio na verandu Gribojedova. Ona je opustjela. U kutu je posljednju čašicu ispijalo nekakvo društvance, u njegovu središtu prenema— gao se poznati konferansije u okrugloj istočnjačkoj kapici i s vrčem pjenušavca «Abrau» u ruci.
Rjuhina, natovarena ubrusima, ljubazno je dočekao Arčibald Arčibaldovič i odmah ga izbavio od prokletih krpa. Da se Rjuhin nije izmučio u klinici i na kamionu, on bi vjerojatno osjetio zadovoljstvo pričajući kako je bilo u bolnici i ukrašavajući tu priču izmišljenim pojedinostima.
Ali mu sada nije bilo do toga, a, osim toga, kako god bio Rjuhin malo pronicav — sada, nakon samobičevanja u kamionu, on se prvi put oštro zagledao u lice pirata i shvatio da je taj, iako postavlja pitanja o Bezdomnome, i čak uzvikuje «ajajaj!», zapravo potpuno ravnodušan prema sudbini Bezdomnog i da ga nimalo ne žali.
«Junačina! Tako Spomenik pjesnika Aleksandra Sergejeviča Puškina (prim. prev.). treba!» — s ciničnom, samoubilačkom zlobom pomislio je Rjuhin i, prekinuvši priču o shizofreniji, zamolio: — Arčibalde Arčibaldoviču, dajte mi votke…
Pirat je napravio suosjećajno lice i šapnuo: — Shvaćam… odmah… — i mahnuo konobaru.
Za četvrt sata Rjuhin je potpuno sam, zgrbljen, sjedio nad porcijom šarana, pio votku čašu za čašom, shvaćajući i priznajući da se u njegovu životu više ništa ne može popraviti, a može se samo sve zaboraviti.
Pjesnik je izgubio svoju noć dok su drugi pirovali i sada je više vratiti ne može. Trebalo je samo podići glavu od svjetiljke gore prema nebu da bi se shvatilo da je noć propala bespovratno. Konobari su u žurbi skidali stolnja— ke sa stolova. Mačke koje su se vrzmale oko verande izgledale su jutarnje. Na pjesnika se neumitno svalio dan.
Da je netko slijedećeg jutra rekao Stjopi Lihodejevu: «Stjopa! Ustrijelit ću te ako odmah ne ustaneš!» — Stjopa bi odgovorio tamnim, jedva čujnim glasom: «Strijeljajte, radite sa mnom što vas volja, ali ja neću ustati».
