— Glupača! — proderao se, tražeći očima ženu. — Zašto Wulf? Wulf nije ni za što kriv! Vo, vo… Ne, tako se neću sjetiti! Evo što, građani: telefonirajte smjesta u milicijuneka pošalju pet motorista s mitraljezima da uhvate profesora. I ne zaboravite reći da su s njim još dvojica: neki dugajlija, kockasti… cviker napukli… i mačak crni, masni… A ja ću sad pretražiti Gribojedova…
Osjećam da je on ovdje!
Ivan se uznemirio, odgurnuo je one koji su ga okružili, počeo mahati svijećom, polijevajući se voskom, i zagledavati pod stolove. Tada se začula riječ: «Liječnika!» i nečije ljubazno mesnato lice, obrijano i uhranjeno, u rož— natim naočalima, pojavilo se pred Ivanom.
— Druže Bezdomni — progovorilo je to lice jubilarnim glasom — umirite se! Vi ste potreseni smrću našeg volje nog Mihaila Aleksandroviča… ne, jednostavno Miše Ber— lioza. Mi to svi dobro shvaćamo. Vama je potreban mir.
Sada će vas drugovi otpratiti u krevet, i vi ćete zaboravi ti…
— Ti — iskezivši se, prekinuo ga je Ivan — razumiješ li da profesora treba uhvatiti? A ti mi se pleteš s tvojim glu postima! Kreten!
— Druže Bezdomni, dopustite!… — odgovorilo je lice, crveneći, postajući pjegavo i već se kajući što se prihvatilo tog posla.
— Ne, drugome možda, ali tebi neću dopustiti — s ti hom mržnjom rekao je Ivan Nikolajevič.
Grč je unakazio njegovo lice, brzo je premjestio svijeću iz desne u lijevu ruku, široko je zamahnuo i udario sućutno lice po uhu.
Tada su se dosjetili da se bace na Ivana — i bacili su se. Svijeća je utrnula, a naočale koje su spale s lica bile su u trenu zgažene. Ivan je ispustio strašni bojni poklič koji se, na opće zgražanje, čuo čak na bulevaru, i počeo se braniti. Zveknulo je posuđe što je palo sa stolova, vrisnule su žene.
Dok su konobari ubrusima vezali pjesnika, u garderobi se vodio razgovor među zapovjednikom brika i portirom.
— Jesi li vidio da je on u gaćama? — hladno je upitao pirat. — Ta, Arčibalde Arčibaldoviču — kukavički je odgovo rio portir — kako ih ja ne bih propustio kad su oni član MASSOLITa?
— Jesi li vidio da je on u gaćama? — ponovio je pirat.
— Zaboga, Arčibalde Arčibaldoviču — govorio je, crve— neći, portir — što sam mogao učiniti? Shvaćam, na verandi sjede dame…
— Dame ovdje nisu važne, damama je to svejedno — odgovorio je pirat, doslovce žareći očima portira — ali mi liciji nije svejedno! U donjem rublju čovjek može ići ulica ma Moskve samo u jednom slučaju, ako ide u pratnji mi licije, i samo na jedno mjesto — u milicijsku stanicu! A ti, ako si portir, moraš znati da videći takvog čovjeka moraš zviždati ne časeći časa. Jesi li čuo?
Tada je ošamućeni portir začuo povike, razbijanje posuđa, ženske krikove što su dopirali s verande.
— No, što da učinim s tobom poslije svega toga? — upi tao je filibustijer.
Koža na portirovu licu poprimila je tifusnu boju, a oči su zamrle. Njemu se pričinilo da je crnu kosu, sada očešljanu na razdjeljak, pokrila plamena svila. Nestali su plastron i frak a na pojasu pojavila se drška pištolja.
Portir je vidio sebe obješena na velikom jarbolu. Vidio je svojim očima svoj vlastiti isplaženi jezik i beživotnu glavu koja je pala na rame, i čak je čuo pljuskanje vode iza ograde broda. Portirova su koljena klecnula. Ali se tada filibustijer sažalio nad njim i ugasio svoj oštri pogled.
— Pazi, Nikolaju, to je posljednji put! Nama ne treba takvih portira u restoranu. Hajde ti za čuvara u crkvu. — Izgovorivši to, zapovjednik je naredio točno, jasno i brzo: — Panteleja iz buffeta. Milicionera. Zapisnik. Automobil.
Na psihijatriju. — I dodao: — Zviždi!
Za četvrt sata, neobično zapanjena publika ne samo u restoranu nego i na bulevaru i na prozorima kuća koje su gledale u vrt restorana, vidjela je kako Pantelej, portir, mi— licioner, konobar i pjesnik Rjuhin kroz vrata Gribojedova iznose mladića, zamotanog poput lutke, koji je, zalijevajući se suzama, pljuvao s težnjom da pogodi upravo u Rjuhina, i vikao — Huljo!
Ljutita lica, šofer kamiona je upalio motor. U blizini, fijakerist je dražio konja, tukao ga uzdama po sapi, vikao: — Evo trkača! Vozio sam ja već u psihijatrijsku bol nicu!
Naokolo je brujala gomila, raspravljajući o neviđenom događaju; ukratko, dogodio se gadni, odvratni, sablažnjivi, svinjski skandal koji je završio tek tada kad je kamion odvezao od vrata Gribojedova nesretnog Ivana Nikolajeviča, milicionera, Panteleja i Rjuhina.
Kad je u čekaonicu poznate psihijatrijske klinike, nedavno sagrađene u okolici Moskve na obali rijeke, ušao čovjek s oštrom bradicom i odjeven u bijeli ogrtač — bilo je pola dva u noći. Trojica bolničara nisu puštali s očiju Ivana Nilolajeviča koji je sjedio na divanu. Tu se nalazio i krajnje uzbuđeni pjesnik Rjuhin. Ubrusi kojima je bio svezan Ivan Nikolajevič ležali su u hrpi na istom divanu.
Ruke i noge Ivana Nikolajeviča bile su slobodne.
Kad je čovjek ušao, Rjuhin je problijedio, kašljucnuo i bojažljivo rekao: — Zdravo, doktore.
