Budi učenjaka i dovodi ga do žalosnog krika u noći punoga mjeseca uvijek jedno te isto. On vidi neprirodno beznosog krvnika koji, poskočivši i nekako huknuvši, ubada kopljem u srce privezanog na stupu Hestasa koji je šenuo pameću. Ali nije toliko strašan krvnik koliko je neprirodno osvjetljenje u snu, koje nastaje od nekog oblakašto kipi i svaljuje se na zemlju kako to biva samo za vrijeme svjetskih katastrofa.
Poslije injekcije sve se mijenja pred usnulim. Od kreveta se prema prozoru pruža široki mjesečev put i na taj se put uspinje čovjek u bijelom plastu s purpurnom podstavom i počinje hodati prema mjesecu. Kraj njega ide neki mladi čovjek u poderanom hitonu i unakažena lica. Oni razgovaraju sa žarom, prepiru se, žele se o nečemu dogovoriti.
— Bogovi, bogovi! — govori čovjek u plastu okrećući oholo lice svojem suputniku. — Kakvo banalno izvršenje kazne! Ali mi, molim, reci — tada se lice iz ohola pretvara u molećivo — ta nje nije bilo! Molim te, reci, nije je bilo?
— Pa dakako da je nije bilo — odgovara hrapavim gla som suputnik — to ti se pričinilo.
— Možeš li se zakleti na to? — ponizno moli čovjek u plastu.
— Kunem se! — odgovara suputnik i njegove se oči smiješe.
— Više mi ništa nije potrebno! — napuklim glasom kli če čovjek u plastu i diže se sve više prema mjesecu zajed no sa svojim suputnikom. Za njima ide mirni i veličanstve ni veliki oštrouhi pas.
Tada mjesečina kipti, iz nje počinje izvirati mjesečeva rijeka i razlijeva se na sve strane. Tada se u bujici pojavljuje žena neizmjerne ljepote i vodi za ruku prema Ivanu čovjeka obraslog u bradu koji se plašljivo osvrće.
Ivan Nikolajevič ga odmah prepoznaje. To je — broj stotinu osamnaest, njegov noćni gost. Ivan Nikolajevič u snu pruža ruku prema njemu i čeznutljivo pita: — Znači, tako je svršilo?
— Tako je svršilo, moj učenice — odgovara broj stotinu osamnaest, a žena prilazi Ivanu i kaže: — Dakako. Sve je svršilo i sve svršava… I ja ću vas poljubiti u čelo, i sve će kod vas biti kako treba…
Ona se saginje nad Ivanom i ljubi ga u čelo, a Ivan se pruža prema njoj i zagleda u njezine oči, ali se ona povlači, povlači i odlazi zajedno sa svojim suputnikom prema mjesecu..Tada mjesec počinje mahnitati, baca bujice svjetla ravno u Ivanovo lice, prska svjetlo na sve strane, u sobi nastaje poplava mjesečine, svjetlo se ljulja, podiže, poplavljuje krevet. Eto, tada spava Ivan Nikolajevič sretna lica.
Ujutro se budi šutljiv, ali sasvim miran i zdrav.
Njegovo se izbodeno sjećanje stišava i do slijedećeg punog mjeseca profesora neće nitko uznemirivati: ni beznosi ubojica Hestasov, ni okrutni peti prokurator Judeje, konjanik Poncije Pilat.
BULGAKOVLJEV MAJSTOR I MARGARITA
U svojim Mrtvim dušama, u jednoj od lirskih digresija značajnih za roman, Gogolj dijeli pisce na one kojima se za života glasno razliježe slava pa ih krste velikim svjetskim pjesnicima, i na one kojima suvremeni sud dodjeljuje prezreni kutić među piscima što vrijeđaju čovječanstvo. O piscu koji pripada tome drugom tipu književnika, Gogolj s uzdahom kaže: «Težak je njegov život, i gorko će on osjetiti svoju osamlje— nost (Mrtve duše, poglavlje VII).
Mihail Bulgakov svakako pripada ovoj drugoj kategoriji pisaca — književnicima koji umiru nemoćni u borbi sa zbiljom svoga vremena i estetskim normama književnoga razdoblja, pa tek nakon smrti doživljuju priznanja i uvode se u književne panteone nacionalnih književnosti. Vrijedi to napose za Bulgakova i zbog toga što veliki dio njegova stvaranja nije za života mogao biti objavljen, pa je tek posmrtno otkrivanje njegove književne baštine moglo potpunije osvijetliti opseg i vrijednost njegova djela.
Mihail Bulgakov jedno je od onih imena ruske književnosti koja su tek u pedesetim i šezdesetim godinama doživjela priznanje u vlastitoj domovini, pa su njihova djela (kao u slučaju Isaka Babelja) postala ponovo poznata čitalačkoj publici, ili su se u tisku pojavila prvi put, mijenjajući tako naše predodžbe o tokovima i vrijednostima sovjetske književnosti u prethodnim književnim razdobljima. Tako su nova izdanja i tiskanje neobjavljenih tekstova Andreja Platonova i Mihaila Bulgakova znatno izmijenila naše predodžbe o sovjetskoj prozi onog razdoblja koje uvjetno nazivamo «tridesetim godinama», a koje je obilježeno dominacijom teorije i prakse socijalističkog realizma i izrazitim estetskim normativizmom.
