Da, prošlo je nekoliko godina i otegnuli su se istinito opisani u ovoj knjizi događaji i utrnuli u sjećanju. Ali ne kod svih, ne kod svih.
Svake godine, čim nastupi proljetni praznični puni mjesec, pojavljuje se podvečer ispod lipa na Patrijaršij— skim ribnjacima čovjek od trideset ili trideset i nešto godina. Riđ, zelenih očiju, skromno odjeveni čovjek. To je suradnik Instituta za povijest i filozofiju profesor Ivan Ni— kolajevič Ponirjov.
Dospjevši pod lipe on uvijek sjeda na onu klupicu na kojoj je sjedio one večeri kad je Berlioz, koga su već davno svi zaboravili, posljednji put u životu vidio mjesec što se razbio na komadiće.
Sada puni mjesec, na početku večeri bijeli, a zatim zlatni s tamnim konjićemgrbonjićem, plovi nad bivšim pjesnikom Ivanom Nikolajevičem i istovremeno stoji u svojoj visini na jednom te istom mjestu.
Ivanu Nikolajeviču sve je poznato, on sve zna i shvaća.
On zna da je u svojoj mladosti postao žrtva zločinačkih hipnotizera, da se liječio poslije toga i da se izliječio. On također zna da štošta ne može svladati. Ne može svladati ovaj proljetni puni mjesec. Čim se počinje približavati, čim počinje rasti i ispunjavati se zlatom svjetlilo koje je nekada visilo više od dvaju petokrakih svijećnjaka, postaje Ivan Nikolajevič nemiran, nervozan, gubi tek i san, čeka dok sazrije mjesec. I kad nastupi uštap, ništa ne može zadržati kod kuće Ivana Nikolajeviča. Pod večer on izlazi i odlazi na Patrijaršijske ribnjake.
Sjedeći na klupi, Ivan Nikolajevič neprikriveno razgovara sam sa sobom, puši, gleda mjesec i obrtaljku, koju je dobro upamtio.
Tako provodi Ivan Nikolajevič sat ili dva. Zatim se diže s mjesta i uvijek jednim te istim putem, kroz Spirido— novku, s praznim očima koje ništa ne vide, odlazi u arbat— ske uličice.
On prolazi kraj dućančića s petrolejem, zaokreće onamo gdje visi nahereni stari plinski fenjer i prikrada se rešetki iza koje vidi bujni ali još goli vrt, a u njemu — obasjanu mjesečinom sa strane gdje je balkon s trokrilnim prozorom, a s druge strane tamnu — gotsku vilu.
Profesor ne zna što ga to vuče rešetki i tko stanuje u toj vili, ali zna da se ne može sa sobom boriti za vrijeme puna mjeseca. Osim toga, zna da će iza rešetke neizbježno ugledati uvijek isto.
On će ugledati postarijeg i solidnog čovjeka s bradicom, u naočalima, i ponešto svinjskih crta lica, kako sjedi na klupi. Ivan Nikolajevič uvijek zatiče tog stanara vile u stalno istoj maštalačkoj pozi, s pogledom uprtim u mjesec. Ivanu Nikolajeviču je poznato da će ovaj, nakon što se bude nagledao mjeseca, svrnuti pogled na prozor balkona kao da očekuje da će se otvoriti i da će se pojaviti nešto neobično.
I dalje Ivan Nikolajevič znade sve napamet. Tada se mora svakako sakriti dublje iza rešetke jer će onaj početi nemirno vrtjeti glavom, lutajućim očima tražiti nešto u zraku, ushićeno se smiješiti, a zatim će iznenada pljesnuti rukama u nekoj slatkoj tuzi, a zatim će već i prilično glasno mrmljati: — Venera! Venera!… Eh, ja sam glupan!…
— Bogovi, bogovi! — počet će šaptati Ivan Nikolajevič, skrivajući se iza rešetke i ne skidajući pogled s tajanstve nog neznanca. — Evo još jedne mjesečeve žrtve… Da, još jedna žrtva poput mene.
A onaj će nastaviti svoje govore — Eh, ja sam glupan! Zašto, zašto nisam odletio s njom? Čega sam se prepao, ja, stari magarac? Potvrdu sam tražio! Eh, trpi sada, stari kretenu!
Tako će nastaviti dok u tamnom dijelu vile ne lupne prozor, i dok se u njemu ne pojavi nešto bijelo i ne raz— lijegne se neugodni ženski glas: — Nikolaje Ivanoviču, gdje ste? Kakva je to fantazija?
Želite li malariju zaraditi? Hajde piti čaj!
Tada će, dakako, čovjek doći k sebi i odgovoriti lažnim glasom: — Htio sam se zraka nadisati, dušo moja! Zrak je di van!
I tada će ustati s klupe, krišom će šakom zaprijetiti prozoru koji se zatvara i odgegati u kuću.
— Laže on, laže! O bogovi, kako laže! — mrmlja Ivan Ni— kolajevič, odlazeći od rešetke. — Ne vuče njega uopće zrak u vrt, on nešto vidi u svjetlosti uštapa i na mjesecu i u vrtu, u visini! Ah, mnogo bih dao da mogu prodrijeti u nje govu tajnu, da doznam kakvu je to Veneru izgubio i sada uzalud traži rukama po zraku, da li je lovi?
I profesor se vraća kući već sasvim bolestan.
Njegova se žena pravi kao da ne primjećuje njegovo stanje i žuri da ga spremi spavati. Ali ona sama ne liježe nego sjedi uz svjetiljku s knjigom, gleda gorkim očima na usnulog. Ona zna da će se u svitanje Ivan Nikolajevič probuditi s mučnim krikom, plakat će i bacati se. Zato i leži pred njom na stolnjaku ispod svjetiljke unaprijed pripremljena igla u špiritu i ampula s tekućinom guste čajne boje.
Jadna žena vezana za teškog bolesnika, sada je slobodna i bez bojazni može zaspati. Ivan Nikolajevič će poslije injekcije spavati do jutra sretna lica, i vidjet će njoj nepoznate i nekakve uzvišene i sretne snove.
