Počeli su telefonirati u omrznuto Pereligino, nisu dobili ljetnikovac gdje je bio Lavrovič, doznali su da je Lavrovič otišao na rijeku i zbog toga se potpuno zbunili. Nasumce su telefonirali u komisiju za umjetničku književnost na kućni br. 930 i tamo, dakako, nisu nikoga našli.
— On bi makar mogao telefonirati! — vikali su Denis kin, Gluharev i Kvant.
Ah, vikali su uzalud: Mihail Aleksandrovič nije mogao nikamo telefonirati. Daleko, daleko od Gribojedova, u velikoj dvorani osvijetljenoj žaruljama od tisuću svijeća, na tri pocinčana stola ležalo je to što je još nedavno bio Mihail Aleksandrovič.
Na prvom — golo tijelo u sasušenoj krvi, sa slomljenom rukom i zgnječenim grudnim košem, na drugom glava s izbijenim prednjim zubima i mutnim rastvorenim očima koje nije smetalo jako svjetlo, a na trećem — hrpa od krvi ukrućenih krpa.
Kraj obezglavljenog stajali su: profesor sudske medicine, patologoanatom i njegov prosektor, predstavnici istrage i zamjenik Mihaila Aleksandroviča Berlioza u MASSOLITu, književnik Želdibin kojeg su telefonski pozvali i otkinuli od bolesne žene.
Automobil je došao po Želdibina i najprije ga, zajedno s istražiteljima, odvezao (bilo je oko ponoći) u stan ubijenog gdje su zapečaćeni njegovi papiri, a zatim su se svi odvezli u mrtvačnicu.
Eto, sada su stajali oko pokojnikovih ostataka i savjetovali se kako je najbolje da učine: da li da prišiju odrezanu glavu na vrat ili da u gribojedovskoj dvorani izlože tijelo naprosto dobro pokriveno crnom maramom do brade?
Da, Mihail Aleksandrovič nikako nije mogao telefonirati i posve su se uzalud uzrujavali i vikali Deniskin, Gluharev i Kvant s Beskudnikovom. Točno u ponoć svih dvanaest književnika napustilo je gornji kat i spustilo se u restoran. Tu su svaki za sebe opet zlim riječima spomenuli Mihaila Aleksandroviča: svi su stolovi na verandi, naime, već bili zauzeti i preostalo im je da večeraju u lijepim ali zagušljivim dvoranama.
I točno u ponoć, u prvoj od njih nešto je tresnulo, zazvonilo, prsnulo, poskočilo. I u taj čas visoki muški glas očajnički je viknuo kroz muziku: «Aleluja»! To je slavni gribojedovski džez udario tuš. Lica pokrivena znojem kao da su zasvjetlila, činilo se da su na stropu oživjeli naslikani konji, svjetiljke kao da su pojačale svjetlo, i odjednom kao da su se otkinule s lanca, zaplesale su obje dvorane, a za njima je zaplesala i veranda.
Zaplesao je Gluharev s pjesnikinjom Tamarom Polumjesec, zaplesao je Kvant, zaplesao Žukopov— romanopisac s nekakvom filmskom glumicom u žutoj haljini. Plesali su: Dragunski, Čerdakči, maleni Deniskin s divovskom Kormilarem Žoržem, plesala je ljepotica arhitekt SemejkinaGal koju je čvrsto obuhvatio neznanac u bijelim, panama — hlačama. Plesali su domaći i pozvani gosti, MoskovIjani i došljaci, pisac Johan iz Kronštadta, nekakav Vitja Kuftik iz Rostova čini se, režiser, s ljubičastim lišajem preko čitava obraza, plesali su najviđeniji predstavnici pjesničkog pododjela MASSOLIT— a, to jest Pavijanov, Bogohulski, Slatki, Špičkin i Adelfina Buzdjak, plesali su mladići ošišani na «boks», nepoznate profesije, s ramenima nabitim vatom, plesao je nekakav starac s bradom u kojoj je zapeo komadić zelenog luka, plesala je s njim slabunjava, slabokrvna djevojka u narančastoj, svilenoj, izgužvanoj haljinici.
Obliveni znojem, konobari su nad glavama nosili oro— šene vrčeve piva, promuklo su i s mržnjom vikali: «Oprostite, građanine!» Negdje u zvučniku glas je komandirao: «Šašlik jedan! Bizončić dva! Fileki domaći!!» Visoki glas više nije pjevao već zavijao: «Aleluja!» Buku zlatnih tanjura u džezu ponekad je zaglušivala buka posuđa koje su sudoperke po kosini spuštale u kuhinju. Jednom riječju, pakao.
I desilo se u ponoć priviđenje u paklu. Izišao je na verandu crnooki ljepotan sa šiljatom poput bodeža bradom, u fraku, i carskim pogledom obuhvatio svoje vlastelinstvo.Govorili su, govorili su mistici da je bilo vrijeme kad ljepotan nije nosio frak, nego je bio opasan širokim kožnatim pojasom iz kojeg su stršali dršci pištolja a njegova kosa crna poput gavranova krila bila je povezana crvenom svilom, i plovio je u Karipskom moru brik pod njegovim zapovjedništvom i pod crnom mrtvačkom zastavom s lubanjom.
Ali ne, ne! Lažu smutljivcimistici, ne postoje nikakva Karipska mora na svijetu, i ne plove u njima očajnici fi— libustijeri, i ne goni ih korveta, ne širi se nad valom topovski dim. Ne postoji ništa, i ničega nije ni bilo! Eto, kržljava lipa postoji, postoji željezna ograda i iza nje bulevar.. I rastapa se led u zdjelici, i vide se za susjednim stolom krvlju podlivene nečije bikovske oči, i strašno, strašno… O bogovi, bogovi moji, otrova, otrova mi dajte!…
I odjednom je za stolom prhnula riječ: «Berlioz!!» Odjednom se džez raspao i utihnuo kao da je netko po njemu lupio šakom. «Što, što, što?!!» — «Berlioz!!!» — I počelo je skakanje, počeli su krikovi…
