— Ti umiješ živjeti, Ambrozije! — s uzdahom je odgovo rio suhonjavi, zapušteni Foka s crnim prištem na vratu, divu crvenih usana, zlatnih vlasi, bujnih obraza, Ambrozi— jupjesniku.
— Nema u mene nikakva posebnog umijeća — suprot stavio se Ambrozije — nego je to obična želja da živim ljud ski. Hoćeš reći, Foka, da se smuđevi mogu naći i u «Ko— loseumu». Ali u «Koloseumu» porcija smuđa stoji trinaest rubalja i petnaest kopjejki, a kod nas — pet i pedeset! Osim toga, u «Koloseumu» su smuđevi stari tri dana i osim toga nemaš garancije da u «Koloseumu» nećeš dobiti po gubici od prvog nadošlog mladića koji upadne iz Teatarskog pro laza. Ne, ja sam kategorički protiv «Koloseuma» — grmio je čitavim bulevarom gurman Ambrozije. — Nemoj me na govarati, Foka! — Ja te ne nagovaram, Ambrozije — cvilio je Foka. — Možemo i kod kuće večerati.
— Sluga pokoran — trubio je Ambrozije — zamišljam tvoju ženu kako u zajedničkoj kuhinji pokušava na tavi da pripremi smuđa au naturel! Hihihi!… Au revior, Foka! — i pjevušeći, Ambrozije se uputio prema verandi pod ten— dom.
Ehhoho… Da, bilo je, bilo!… Sjećaju se moskovski starosjedioci znamenitog Gribojedova! Što su kuhani smuđevi! To nije ništa, dragi Ambrozije! A kečige, kečiga na srebrnoj posudi, kečiga u komadima, obložena rakovima i svježim kavijarom? A jaja — cocotte s pireom od gljiva u šalicama? A filei od drozda vam se nisu svidjeli? Sa šampinjonima? Prepelica na đenovski način? Devet i po rubaIja! Pa džez, pa ljubazna posluga! A u srpnju kad je cijela obitelj na ladanju, a vas zadržavaju u gradu neodložni književnički poslovi — na verandi, u sjeni vinove loze— penjačice, poput zlatne mrlje na čistom stolnjaku tanjur juhe printaniere? Sjećate li se, Ambrozije? Ali što ja pitam!
Po vašim usnama vidim da se sjećate. Ništa nisu vaši lososi, smuđevi! A šljuke, šnepi, bekacini, šumske šljuke u sezoni, prepelice, ugare? Narzan koji pjenuša u grlu?! Ali dosta, udaIjuješ se čitaoče! Za mnom!..
U pola jedanaest te večeri kad je Berlioz poginuo na Patrijaršijskim ribnjacima, u Gribojedovu je na prvom katu bila osvijetljena samo jedna soba i u njoj se dosađivalo dvanaest književnika koji su se sakupili na sjednicu i čekali Mihaila Aleksandroviča.
Sjedili su na stolicama i na stolovima i čak na dvije prozorske daske u sobi uprave MASSOLITa, ozbiljno mučeni sparinom. Nijedna svježa struja zraka nije prodrla kroz otvorene prozore. Moskva je vraćala vrućinu koja se kroz dan skupila na asfaltu, i bilo je jasno da noć neće donijeti osvježenje. Mirisalo je na luk iz podruma tetine kuće gdje je radila kuhinja restorana, svi su htjeli piti, svi su bili nervozni, i svi su se ljutili.
Beletrist Beskudnikov — tihi, pristojno odjeveni čovjek sa susretljivim i istovremeno neulovljivim očima — izvukao je sat. Kazaljka je puzila prema jedanaest.
Beskudnikov je kucnuo kažiprstom po brojčaniku, pokazao gasusjedu, pjesniku Dvubratskome koji je sjedio na stolu i od dosade mahao nogama, obuvenim u žute cipele s gumenim potplatom.
— Već — progunđao je Dvubratski.
— Momak je sigurno zapeo na Kljazmi — dubokim se glasom odazvala Nastasja Lukinišna Nepremenova, mo skovska trgovačka sirotica koja je postala književnica i sa stavljala pod pseudonimom «Kormilar Žorž» pripovijesti 0 morskim bitkama.
— Dopustite! — hrabro je progovorio autor popularnih skečeva Zagrivov. — I ja bih sada sa zadovoljstvom popio čaj na verandi umjesto da se ovdje kuham. Zar nije sjed nica zakazana u deset?
— A sada je lijepo na Kljazmi — podbadala je prisutne Kormilar Žorž znajući da je književničko, ladanjsko seoce Pereligino na Kljazmi — opće bolno mjesto. — Sad već si gurno pjevaju slavuji. Ja uvijek bolje radim izvan grada, osobito u proljeće.
— Treću godinu štedim novac da bih poslao ženu koja boluje od Bazedovljeve bolesti u taj raj, ali nema ništa na pomolu — otrovno je i gorko rekao novelist Jeronim Po— prihin.
— S tim je kako se kome posreći — zabrujao je s pro zorske daske kritičar Ababkov.
Radost je zablistala u sitnim očima Kormilara Žorža 1 ona je rekla, smekšavši svoj kontraalt: — Ne smije se, drugovi, zavidjeti. Ljetnikovaca ima samo dvadeset i dva, a gradi se još samo sedam, a nas je u MASSOLITu tri tisuće.
— Tri tisuće stotinu i jedanaest ljudi — upao je netko iz kuta.
— Eto vidite — nastavila je Kormilar — što da se radi?
Prirodno je da su ljetnikovce dobili najtalentiraniji od nas…
— Generali! — bez okolišanja je umetnuo u prepirku Gluharevscenarist.
Beskudnikov je umjetno zijevnuo i izišao iz sobe.
— U Pereliginu je jedan u pet soba — rekao je za njim Gluharev. — Lavrovič je sam u šest — uzviknuo je Deniskin — a blagovaonica je obložena hrastovinom!
— E, sada nije riječ o tome — zabrujao je Ababkov — već o tome da je pola dvanaest.
Nastala je buka, sazrelo je nešto nalik na pobunu.
