Pipajući po zidovima, Ivan je ugledao slabašni tračak svjetladolje, ispod vrata, napipao kvaku i slabo je trgnuo. Zapor je odskočio i Ivan se našao upravo u kupaonici, i pomislio kako mu je to izvrsno uspjelo.
Ipak, nije mu uspjelo baš kako bi trebalo! Do Ivana je doprla vlažna toplina i uz svjetlo uglja koji je dogorijevao u ložištu vidio je velika korita koja su visila na zidu, i kadu sa strašnim crnim mrljama od razbijene ocakline. U toj kadi stajala je gola građanka, sva u sapunici i s krpicom za pranje u rukama. Ona je kratkovidno žmirnula na Ivana kad je ušao, i očito zabunivši se pri paklenskom osvjetljenju, rekla tiho i veselo: — Kirjuška! Prestanite lakrdijati! Zar ste poludje li? Fjodor Ivanovič će se ubrzo vratiti. Van odavle, od mah! — i zamahnula je krpicom prema Ivanu.
Nesporazum je bio očit i kriv je za to bio, dakako, Ivan Nikolajevič. Ali on to nije želio priznati i prijekorno uzviknuvši: «Ah, razvratnice!…» — našao se odmah u kuhinji. U njoj nije bilo nikoga a na štednjaku je stajalo be— šumno u polumraku deset ugaslih primusa. Jedan mjesečev tračak, probivši se kroz prašni, godinama neoprani prozor, škrto je osvjetljavao taj kut gdje je u prašini i paučini visila zaboravljena ikona iza koje su virili vršci dviju voštanica. Ispod velike ikone visila je pribodena mala ikona od papira.
Nikome nije poznato kakva je misao tada ovladala Ivanom, ali prije nego što će potrčati u crni hodnik, on je prisvojio jednu od svijeća, a isto tako i papirnu ikonu. S tim predmetima napustio je nepoznati stan, nešto mrmljao smušen od pomisli na tek doživljeno u kupaonici, nehotice nastojeći da pogodi tko je bio taj drski Kirjuška i ne pripada li njemu ružna šubara s ušesima.
U praznoj, tmurnoj uličici pjesnik se osvrnuo tražeći bjegunca, ali njega nije nigdje bilo. Tada je Ivan rekao čvrsto sam sebi: — Pa naravno, on je u rijeci Moskvi! Naprijed!
Valjalo bi, dakako, upitati Ivana Nikolajeviča zašto pretpostavlja da je profesor upravo u rijeci Moskvi a ne negdje na drugom mjestu. U tome i jest zlo što nije bilo nikoga tko bi ga to upitao. Mrska uličica bila je potpuno prazna.Za vrlo kratko vrijeme moglo se vidjeti Ivana Nikola— jeviča na granitnim stepenicama u amfiteatru rijeke Moskve.
Skinuvši sa sebe odjeću, Ivan ju je povjerio nekom ugodnom bradonji koji je pušio smotku kraj poderane košulje i odvezanih izgaženih cipela. Mahnuvši rukama da predahne, Ivan je kao lastavica skočio u vodu. Stao mu je dah, tako je hladna bila voda, i čak mu je sinula misao kako neće uspjeti da se dočepa površine. Ipak uspjelo je, i dašćući i frkćući, s okruglim od užasa očima, Ivan Niko— lajevič počeo je plivati u crnoj vodi koja je mirisala na naftu, između izlomljenih vijuga što su ih stvarale obalne svjetiljke.
Kad je mokri Ivan doskakutao po stepenicama do mjesta gdje je ostala njegova odjeća pohranjena kod bra— donje, izišlo je na vidjelo da je nestalo prvo a i drugo, to jest sam bradonja. Točno na mjestu gdje je bila hrpa odjeće ostale su prugaste gaće, poderana košulja, svijeća, ikona i kutija šibica. U bespomoćnu bijesu, zaprijetivši pesnicom nekome u daljini, Ivan se obukao u ono što mu je preostalo.
Tada su ga počele uznemirivati dvije primisli: prvo da je nestala potvrda MASSOLITa s kojom se nikad nije rastajao, i drugo hoće li mu uspjeti da u takvom stanju bez prepreka prođe kroz Moskvu? Ipak, u gaćama… Istina, što se to koga tiče, ali ipak da se ne desi kakvo zanovijetanje ili zaustavljanje.
Ivan je s gaća otrgnuo puceta, tamo gdje su se ona na gležnjevima zakopčavala, računajući na to da će možda gaće u takvom obliku izgledati kao ljetne hlače, uzeo je ikonu, svijeću i šibice i krenuo, rekavši sam sebi: — K Gribojedovu! On je tamo, to je izvan svake sumnje.
Grad je živio večernjim životom. Kroz prašinu prolazili su kamioni zvekećući lancima, na njihovim platformama, na vrećama, ležali su izvaljeni, s trbusima u vis, nekakvi muškarci. Svi su prozori bili otvoreni. U svakom je od tih prozora gorjelo svjetlo pod narančastim sjenilima, i iz svih prozora, iz svih vrata, iz svih veža, s krovova i tavana,iz podruma i dvorišta — dopiralo je promuklo treštanje po— loneze iz opere «Jevgenij Onegin».
Bojazni Ivana Nikolajeviča bile su opravdane: prolaznici su na njega svraćali pozornost i osvrtali se.
Uslijed toga, on je odlučio da izbjegava velike ulice, i probija se uličicama gdje ljudi nisu tako nasrtljivi, gdje je manje izgleda da pristupe bosom čovjeku, gnjaveći ga pitanjima o gaćama koje uporno nisu željele da nalikuju na hlače.
Ivan je tako i učinio, udubio se u tajanstvenu mrežu arbatskih uličica i šuljao se uz zidove, bojažljivo zirkao, osvrtao se svakog trena, pokatkad se krio u vežama i izbjegavao raskršća sa semaforima i elegantna vrata diplomatskih vila.
I na čitavom njegovom teškom putu neobjašnjivo ga je mučio svuda prisutan orkestar, uz čiju je pratnju teški bas pjevao o svojoj ljubavi prema Tatjani.
