Starinska jednokatnica žućkaste boje nalazila se na bulevarskom prstenu, u dubini kržljavog vrta koji je od pločnika dijelila izrezbarena, željezna ograda. Nevelik prostor pred kućom bio je asfaltiran i na njemu se u zimsko vrijeme uzdizao snježni stog s lopatom, a ljeti se taj prostor pretvarao u vrlo lijepi odjel ljetnog restorana pod platnenom tendom.
Kuća se zvala «Dom Gribojedova» zato što je navodno nekada pripadala teti pisca — Aleksandra Sergejeviča Gribojedova. Je li pripadala ili nije, točno ne znamo. Čini se čak da Gribojedov i nije imao nikakvu tetu kućevlasnicu… Ipak kuća se tako zvala. Štoviše, neki je moskovski lažljivac pričao kako je, navodno, na prvom katu, u okrugloj dvorani sa stupovima, znameniti pisac čitao odlomke iz Teško pametnom upravo dotičnoj teti koja se zavalila na sofu. Uostalom, vrag će znati, možda je i čitao, to nije važno!
Važno je to da je u sadašnje vrijeme ta kuća pripadala istom MASSOLITu na čelu kojega je bio nesretni Mihail Aleksandrovič Berlioz sve dok se nije pojavio na Patrijar— šijskim ribnjacima.
Počev od članova MASSOLITa, kuću nitko nije zvao «Dom Gribojedova», nego su svi govorili jednostavno — «Gribojedov»: «Jučer sam dva sata pričao kod Gribojedova». — «Pa što?» — «Dobio sam mjesec dana Jalte» — «Sretnik!» IH: «Otiđi k Berliozu, on prima danas od četiri do pet u Gribojedovu…» i tako dalje.
MASSOLIT se tako smjestio u Gribojedovu da se nešto bolje i udobnije ne može izmisliti. Tko bi ušao u Gribojedov najprije bi se upoznao, nehotice, s izvještajima raznih sportskih kružoka i s grupnim ali i individualnim fotografijama članova MASSOLITa, koje su ukrašavale zidove stubišta što vodi u prvi kat.
U gornjem katu, na vratima prve sobe kočio se veliki natpis «Ribičkoferijalna sekcija» i k tome je bio nacrtan karaš koji se uhvatio na udicu.
Na vratima sobe br. 2 bilo je napisano nešto ne baš sasvim razumljivo: «Jednodnevni stvaralački putni nalog.
Obratiti se M. V. Podložnoj».
Slijedeća vrata nosila su kratki ali zato sasvim nerazumljivi natpis: «Pereligino». Zatim bi se slučajnom posjetiocu Gribojedova počelo vrtjeti pred očima od natpisa koji su se šarenili na tetinim, orahovim vratima: «Upis u red za doznaku kod Poklevkine», «Blagajna», «Osobni izdaci skečista»…
Prerezavši najdulji red koji je započinjao već dolje kod portirnice, čovjek je mogao vidjeti na vratima u koja se svake sekunde gurao narod natpis: «Stambeno pitanje».
Poslije stambenog pitanja otkrivao se raskošni plakat na kojem je bila nacrtana hridina, a po njezinom grebenu jahao je konjanik u krznenoj dolami i s puškom na leđima. Nešto niže — palme i balkon, na balkonu — mladić s čuperkom kose sjedi i gleda nekamo uvis vrlo, vrlo živahnim očima i u ruci drži nalivpero. Natpis: «Stvaralački dopust s punom opskrbom od dva tjedna (pripovijest — novela) do jedne godine (roman, trilogija) za Jaltu, Suuk— Su, Borovoje, Cihidziri, Mahindžauri, Lenjingrad (Zimski dvorac)». I pred ovim vratima bio je također red, ali ne suviše velik, pedesetak ljudi.
Dalje slijede, podređujući se ćudljivim zavijucima, usponima i silascima gribojedovske kuće — «Uprava MASSOLITa», «Blagajne br. 2, 3, 4, 5», «Redakcijski kolegij», «Predsjednik MASSOLITa», «Bilijarna», različite pomoćne ustanove i konačno dvorana sa stupovima gdje je teta uživala u komediji genijalnog nećaka.
Svaki posjetilac, ako nije, dakako, bio potpuni tupo— glavac, dospjevši u Gribojedov, odmah je shvatio koliko je lijep život sretnikačlanova MASSOLITa, i odmah ga je počela mučiti crna zavist. I odmah je upućivao nebu gorke prijekore što ga ono kod rođenja nije obdarilo književnim talentom, bez kojeg je, dakako, uzaludno bilo svako maštanje o posjedovanju članske iskaznice MASSOLITa, smeđe, koja je mirisala na skupocjenu kožu, sa zlatnim, širokim obrubom — iskaznice poznate čitavoj Moskvi.
Tko može nešto reći u zaštitu zavisti? To je osjećaj ništavne kategorije, ali ipak valja ući i u posjetiočev položaj.
Jer to što je vidio na gornjem katu nije bilo sve, još iz daleka ne sve. Čitavo prizemlje tetine kuće zapremao je restoran, i to kakav restoran! S pravom su ga smatrali najboljim u Moskvi. I ne samo zato što se protezao kroz dvije velike dvorane s nadsvođenim stropovima koji su bili oslikani ljubičastim konjima asirskih griva, ne samo zato što se na svakom stoliću nalazila svjetiljka sa sjenilom, ne samo zato što ovamo nije mogao prodrijeti bilo koji čovjek s ulice, nego i zato što je kvalitetom svoje hrane Gribojedov tukao svaki restoran u Moskvi, i što je tu hranu nudio po najpovoljnijoj, nipošto pretjeranoj cijeni.
Zbog toga nema ništa čudna čak ni u takvom razgovoru što ga je autor ovih najistinitijih redaka jednom čuo kraj ograde Gribojedova: — Gdje večeraš danas, Ambrozije?
— Kakvo pitanje, ovdje dakako, dragi Foka! Arčibald Arčibaldovič šapnuo mi je danas da će biti smuđ au na— turel. Virtuozna stvar!
