Molim vas, pa zar se to smije činiti!
— Htio bih vas zamoliti da to ostane među nama — po nizno je rekao Stjopa.
— O dakako, dakako! Ali za Hustova, razumije se samo po sebi, ne mogu garantirati.
— Zar poznajete Hustova?
— Jučer sam letimice vidio tog individuuma u vašem kabinetu, ali je dovoljan jedan površni pogled na njegovo lice da bi čovjek shvatio kako je on hulja, spletkar, prevrt— Ijivac i podlac.
«Potpuno točno!» — pomislio je Stjopa, začuđen tako istinitom, točnom i kratkom definicijom Hustova.
Da, jučerašnji se dan lijepio od komadića, ali svejedno nemir nije napuštao direktora Varijetea. Radilo se o tome da je u jučerašnjem danu zjapila pregolema crna rupa.
Eto, ovog neznanca u bereti, što god vi rekli, Stjopa jučer u svom kabinetu nije vidio.
— Profesor crne magije Woland — značajno je rekao posjetilac videći Stjopine poteškoće i ispričao sve po redu.
Jučer je doputovao iz inozemstva u Moskvu, odmah se javio Stjopi i predložio svoje gostovanje u Varijeteu.
Stjopa je telefonirao u Moskovsku oblasnu scensku komisiju i to pitanje uredio (Stjopa je problijedio i zatreptao očima) i potpisao s profesorom Wolandom ugovor na sedam predstava (Stjopa je otvorio usta), dogovorio se da će Woland doći k njemu radi utvrđivanja pojedinosti danas u deset sati ujutro… Eto, Woland je došao!
Kad je dolazio susreo je kućnu pomoćnicu Grunju koja je objasnila da je upravo i ona stigla, da je ona dvorkinja, da Berlioza nema kod kuće i neka posjetilac, ako želi vidjeti Stjepana Bogdanoviča, ide sam k njemu u spavaću sobu. Stjepan Bogdanovič tako duboko, spava da ga ona neće moći probuditi. Vidjevši u kakvom je stanju Stjepan Bogdanovič, artist je poslao Grunju u najbliži dućan po votku i zakusku, u ljekarnu po led i…
— Dopustite da s vama uredim račun — procvilio je smrskani Stjopa i počeo tražiti novčanik.
— O kakva glupost! — usklinuo je gost i više o tome nije htio ni da čuje.
Dakle, votka i zakuska postali su razumljivi, pa ipak je bilo žalosno gledati Stjopu: on se nikako nije sjećao ugovora, i da ga ubijete, nije jučer vidio tog Wolanda. Da, Hustov je bio, ali Wolanda nije bilo.
— Dopustite da pogledam ugovor — tiho je zamolio Stjopa.
— Molim, molim…
Stjopa je pogledao papir i ukočio se. Sve je bilo na mjestu: prvo, vlastoručni Stjopin potpis! Kosi natpis sa strane rukom financijskog direktora Rimskog s dozvolom da se izda artistu Wolandu akontacija na trideset i pet tisuća rubalja za njegovih sedam predstava — deset tisuća rubalja. Štoviše, tu je i potpis Wolanda da je on tih deset tisuća već primio!
«Sto to znači?!» — pomislio je nesretni Stjopa i u glavi mu se zavrtjelo. Da li počinje zlokobni gubitak pamćenja?!
No, samo se po sebi razumije, nakon što je vidio ugovor, daljnje izražavanje čuđenja bilo bi jednostano nepristojno.
Stjopa je zamolio gosta da ga na časak ispriča i onako kako je bio, u čarapama, otrčao u predsoblje do telefona.
Putern je viknuo u smjeru kuhinje: — Grunja!
Ali se nitko nije odazvao. Pogledao je u vrata Berlio— zova kabineta koja su bila kraj predsoblja i tada se, kako se to kaže, skamenio. Ugledao je na kvaki veliki voštanipečat s vrpcom. «Na zdravlje! — izderao se netko u Stjopinoj glavi. — Još je samo to nedostajalo!» — Tada su Stjopine misli već potrčale po dvostrukim tračnicama, ali kako to uvijek biva u vrijeme katastrofe, u jednom smjeru i uopće vrag zna kamo. Kašu u Stjopinoj glavi teško je čak izraziti. Tu je i vrag s crnom beretom, hladnom votkom i nepojmljivim ugovorom, a tu je još k svemu tome, eto ti, i pečat na vratima! To jest, recite kome vam drago da je Berlioz nešto počinio — neće povjerovati, ejej, neće povjerovati! Ipak pečat, evo ga! Da…
Tada su se u Stjopinu mozgu uskomešale neke neugodne misli o članku koji je, na nesreću, nedavno utrapio Mihailu Aleksandroviču da ga objavi u časopisu. A članak je, među nama govoreći, glup! I nepotreban, a i honorar za njega mali…
Brzo, tragom sjećanja na članak, doletjelo je sjećanje na neki sumnjivi razgovor koji se vodio, koliko se sjeća, dvadeset i četvrtog travnja navečer ovdje, u blagovaonici, kad je Stjopa večerao s Mihailom Aleksandrovičem. To jest, dakako, u potpunom smislu riječi razgovor se taj ne može nazvati sumnjivim (Stjopa se ne bi upustio u takav razgovor), ali bio je to razgovor na neku nepotrebnu temu. Potpuno slobodno rečeno, građani, taj razgovor nije trebalo započinjati. Izgovoren, taj bi se razgovor, nema sumnje, mogao smatrati potpuno bezazlenim, ali napisan…
«Ah, Berlioz, Berlioz! — kipjelo je u Stjopinoj glavi. — To mi ne ide u glavu!» Ali se tugovati dugo nije moglo i Stjopa je nazvao kabinet financijskog direktora Varijetea, Rimskog. Stjopin položaj bio je škakljiv: prvo, stranac se mogao uvrijediti da ga Stjopa provjerava nakon što je pokazao ugovor, pa i s financijskim direktorom bilo je prilično teško govoriti.
Zapravo, nećeš ga valjda upitati: «Recite, jesam li jučer potpisao ugovor s profesorom crne magije na trideset i pet tisuća rubalja?» Tako pitati nije zgodno!
