Više od svega na svijetu prokurator je mrzio miris ru— žina ulja i sada je sve predskazivalo loš dan jer je taj miris počeo proganjati prokuratora još od zore. Prokuratoru se činilo da na ružu mirišu čempresi i palme u vrtu, da se u vonj kožne opreme i znoja stražara miješa mirisna struja prokletih ruža. Od stražnjih krila dvorca, gdje se smjestila prva kohorta Dvanaeste munjevite legije koja je u Jeršala— jim došla s prokuratorom, dopirao je dim preko gornje terase u kolonadu, i u gorkasti dim koji je svjedočio da su kuhari u centurijama počeli kuhati ručak umiješao se isti taj masni ružin miris. O bogovi, bogovi, zašto me kažnjavate?
«Da, nema sumnje! To je ona, opet ona, nepobjediva, užasna bolest hemikranija, od koje boli polovica glave.
Protiv nje nema lijeka, nema nikakva spasa. Pokušat ću da ne mičem glavu.» Na mozaičnom podu kod vodoskoka bio je već pripravljen naslonjač i prokurator je u njega sjeo ne gledajući ni na koga i ispružio ruku u stranu.
U tu ruku povjerenik je s poštovanjem stavio komad pergamenta. Ne svladavši bolnu grimasu, prokurator je postrance letimice pogledao napisano, vratio pergament povjereniku i s mukom progovorio: — Optuženik iz Galileje? Jeste li poslali predmet te— trarhu? — Da, prokuratore — odgovorio je povjerenik.
— A što kaže on?
— Odbio je dati mišljenje o slučaju i uputio Sinedrio— novu smrtnu osudu vama na potvrdu — objasnio je povje renik.
Prokuratorov obraz se trgnuo, on je tiho rekao: — Predvedite optuženog.
I odmah su s vrtne terase pod stupove balkona dvojica legionara dovela i predvela k prokuratorovom naslonjaču čovjeka od dvadeset i sedam godina. Čovjek je bio odjeven u stari i poderani plavi hiton. Glavu mu je pokrivao bijeli povez s remenom oko čela, a ruke su mu bile vezane iza leđa. Ispod lijevog oka čovjek je imao veliku masnicu, u kutu usana — oderotinu sa zapečenom krvi. Dovedeni je čovjek s nemirnom znatiželjom gledao prokuratora.
Taj je šutio, zatim je tiho upitao na aramejskom: — Je si li ti nagovarao narod da razruši jeršalajimski hram?
Prokurator je sjedio kao skamenjen i dok je govorio micale su se samo njegove usne. Prokurator je bio kao skamenjen jer se bojao pomaknuti glavu koju je parala paklena bol.
Čovjek svezanih ruku malo se približio i počeo govoriti: — Dobri čovječe! Vjeruj mi…
Ali ga je prokurator, nepomičan kao i prije, nimalo povišenim glasom, odmah prekinuo: — Zar ti mene nazivaš dobrim čovjekom? Ti se varaš.
U Jeršalajimu svi šapuću o meni da sam okrutno čudovi šte, i to je potpuno istinito — i dodao je isto tako monoto no: — centurion Štakoraš, ovamo.
Svima se učinilo da se na balkonu smračilo kad je prvi centurion, zapovjednik specijalne centurije Mark, prozvan Štakoraš, stao pred prokuratora.
Štakoraš je bio za glavu viši od najvišeg vojnika u legiji i toliko širokih leđa da je potpuno zaklonio još nisko sunce.
Prokurator se obratio centurionu latinski — Zločinac me naziva «dobri čovječe». Izvedite ga odavle na časak, objasnite mu kako treba sa mnom razgo varati. Ali ga nemojte unakaziti.
Svi osim nepomičnog prokuratora pratili su pogledom Marka Štakoraša koji je uhapšenom mahnuo rukom pokazujući mu da ga slijedi.
Zbog njegova rasta, Štakoraša su svi pratili pogledom bilo gdje se pojavio, a oni koji su ga vidjeli prvi put još i zbog toga što je centurionovo lice bilo unakaženo: jednom je germanska palica udarcem razbila njegov nos.
Teške Markove čizme odzvanjale su po mozaiku, uznik je bešumno pošao za njim, u kolonadi je nastala potpuna tišina i čulo se kako guču golubovi na vrtnoj terasi kraj balkona, i još je samo voda u vodoskoku pjevala nerazumljivu, ugodnu pjesmu.
Prokurator je zaželio ustati, staviti sljepoočice pod mlaz vode i tako zamrijeti. Ali je znao da mu to neće pomoći.
Vodeći uznika iz kolonade u vrt, Štakoraš je iz ruku legionara, koji je stajao kod podnožja brončanog kipa, izvukao bič i slabo zamahnuvši udario uznika po leđima.
Centurionov pokret bio je nemaran i lagan, ali je vezani u trenu pao na zemlju kao da su mu podsjekli noge, zagrcnuo se, boja je nestala s njegova lica i oči otupjele.
Mark je lijevom rukom, lagano kao praznu vreću, dohvatio palog, postavio ga na noge i progovorio kroz nos, loše izgovarajući aramejske riječi: — Rimskog prokuratora oslovljavaj — hegemon. Dru gih riječi ne izgovaraj. Mirno stoj! Jesi li me razumio ili da te udarim?
Uhapšenik je zateturao, ali se svladao, boja mu se vratila, udahnuo je i promuklo odgovorio: — Razumio sam te. Ne tuci me.
Za trenutak, on je opet stajao pred prokuratorom.
Začuo se sumorni, bolni glas: — Ime?
— Moje? — brzo se odazvao uhapšenik, izražavajući svim svojim bićem spremnost da odgovara jasno i da više ne izaziva gnjev.
Prokurator je tiho rekao — Svoje znam. Ne pretvaraj se da si gluplji nego što jesi. Tvoje.
— Ješua — brzo je odgovorio uhapšenik.
— Imaš li nadimak?
— HaNocri.
— Odakle si rodom?
— Iz grada Gamale — odgovorio je uhapšenik, glavom pokazujući da je tamo negdje daleko, desno od njega, na sjeveru, grad Gamala.
— Tko si po krvi?
