— O ne! — uskliknuo je Pilat i sa svakom riječju njemu je postajalo sve lakše i lakše: više nije bilo potrebno da se pretvara, nije bilo potrebno birati riječi. — Suviše si se mnogo žalio cezaru na mene i sada je nastao moj čas, Kai fo! Sad će od mene poletjeti vijest, ali ne namjesniku u An— tiohiju, i ne u Rim, već ravno na Kapri samom imperato ru, vijest o tome kako vi u Jeršalajimu izrazite buntovnike skrivate od smrti. I neću, kao što sam htio za vašu korist, napojiti Jeršalajim vodom iz Salamunova ribnjaka! Ne, ne vodom! Sjeti se kako sam zbog vas morao skidati sa zido va štitove s imperatorovim inicijalom, premještati vojsku, morao sam, vidiš, sam doći da vidim što se kod vas doga đa! Sjeti se moje riječi, prvosvećeniče. Nećeš vidjeti samo jednu kohortu u Jeršalajimu, ne! Stići će pod zidine grada cijela legija Fulminata, stići će arapska konjica, tada ćeš čuti gorki plač i stenjanja! Sjetit ćeš se tada spašenog BarRabbana i požaliti što si poslao u smrt filozofa s njegovom mirnom propovijedi!
Prvosvećenikovo lice pokrile su mrlje, oči su gorjele.
On se slično prokuratoru nasmiješio iskezivši zube, i odgovorio: — Vjeruješ li ti sam, prokuratore, u to što sada govo riš? Ne, ne vjeruješ! Nije mir, nije nam mir donio podstre— kač naroda u Jeršalajim, i ti, konjaniče, to predobro shva ćaš. Ti si ga htio pustiti zato da bi on uznemirio narod, iz— rugao vjeru i doveo narod pod rimske mačeve! Ali ja, pr vosvećenik judejski, dok sam živ ne dam da se izruguje vjera i zaštitit ću svoj narod! Čuješ li, Pilate? — I tada je Kaifa s prijetnjom podigao ruku: — Slušaj dobro, proku ratore!
Kaifa je zašutio, i prokurator je opet čuo kao da se šum mora valja k zidovima vrta Heroda Velikog. Taj se šum dizao odozdo k nogama i licu prokuratora. A iza njegovih leđa, tamo iza dvorskih krila, čuli su se nemirni signali truba, teški topot stotina nogu, zveket oružja. Tada je prokurator shvatio da rimska pješadija već odlazi, u skladu s njegovom zapovijedi, hitajući na predsmrtnu paradu, strašnu za buntovnike i razbojnike.
— Čuješ li, prokuratore? — tiho je ponovio prvosveće nik — hoćeš li mi reći da je sve ovo — prvosvećenik je po digao obje ruke i tamna je kapuljača skliznula s Kaifine glave — izazvao bijedni razbojnik BarRabban?
Prokurator je hrptom pesti otro mokro, hladno čelo, pogledao u zemlju, zatim je žmirkajući prema nebu vidio da je užarena kugla gotovo nad njegovom glavom, a Kai— fina sjena sasvim sužena kod lavljeg repa, i rekao tiho i ravnodušno: — Skoro će podne. Mi smo se zapleli u razgovor, a međutim valja nastaviti posao.
Ispričavši se prvosvećeniku biranim izrazima predložio mu je da sjedne na klupu u sjenu magnolije i pričeka dok on pozove ostala lica koja su potrebna za posljednje kratko savjetovanje i dok izda još jedno naređenje povezano s kažnjavanjem.
Kaifa se uljudno naklonio stavivši ruku na srce i ostao u vrtu, a Pilat se vratio na balkon. Povjereniku kojiga je tamo čekao naredio je da pozove u vrt legata legije, tribuna kohorte a također i dva člana Sinedriona i načelnika hramske straže koji čekaju poziv na donjoj terasi vrta, u okrugloj sjenici s fontanom. Pilat je još dodao da će odmah i on sam izići u vrt i udaljio se u unutrašnjost dvorca.
Dok je povjerenik pozivao na savjetovanje, prokura— tor se sastao u sobi, zasjenjenoj od sunca tamnim zavjesama, s nekim čovjekom lice kojega je bilo napola prekriveno kapuljačom, iako ga u sobi sunčeve zrake nisu mogle uznemiriti. Taj je sastanak bio neobično kratak.
Prokurator je čovjeku tiho rekao nekoliko riječi nakon čega se taj udaljio, a Pilat je kroz kolonadu pošao u vrt.
Tamo, u prisustvu svih koje je želio vidjeti, prokura— tor je svečano i suho izrekao potvrdu smrtne osude Ješui HaNocriju i službeno se propitao kod članova Sinedriona koga će od zločinaca ostaviti među živima. Dobivši odgovor da je to BarRabban, prokurator je rekao: — Vrlo dobro — i zapovjedio povjereniku da to odmah unese u zapisnik, stisnuo u ruci kopču koju je s pijeska podigao povjerenik i svečano rekao: — Vrijeme je!
Tada su se svi prisutni uputili dolje po širokim, mramornim stepenicama, između zidova ruža koje su lučile opojni miris, spuštajući se sve niže k dvorskom zidu, k vratima koja vode na veliki, glatko popločeni trg na čijem kraju su se vidjeli stupovi i kipovi jeršalajimskog trkališta.
Čim se grupa, izišavši iz vrta na trg, popela na široku kamenu tribinu koja je vladala trgom, Pilat je razmotrio okolnosti, ogledavajući se kroz stisnute kapke. Prostor što ga je upravo prošao, to jest prostor od dvorskog zida do tribine, bio je prazan, ali zato pred sobom Pilat više nije vidio trg — njega je progutala gomila. Ona bi preplavila i tribinu i taj očišćeni prostor da je nije zadržavao trostruki red sebastijskih vojnika s lijeve Pilatove strane i vojnika iturejske pomoćne kohorte s desne.
