Konjička ala doletjela je u širokom kasu na trg da ga, mimo mnoštva, presiječe sa strane i najkraćim putem ot— kaše do Ćelave gore ulicom kraj kamenog zida po kojem je puzala vinova loza.
U letećem kasu, malen poput dječaka, taman kao mu— lat, zapovjednik ale — Sirijac nešto je visoko viknuo, poravnavši se s Pilatom, i izvukao mač iz toka. Zao, oznojen vranac odskočio je i propeo se. Ubacivši mač u tok, zapovjednik je bičem udario konja po vratu, svladao ga i odjurio u ulicu prešavši u galop. Za njim su u oblaku dima — po trojica u redu — poletjeli konjanici, poskočili su vršci laganih bambusovih kopalja, mimo prokuratora promakla su lica koja su se pod bijelim turbanima činila osobito tamnoputa, s veselo otkrivenim blistavim zubima.
Podižući prašinu do neba, ala je upala u ulicu, i posljednji je mimo Pilata projašio vojnik s trubom na leđima što se bljeskala na suncu.
Zaklanjajući se rukom od prašine, nezadovoljno mr— šteći lice, Pilat je krenuo dalje, uputio se k vratima dvorskog vrta, a za njim su krenuli povjerenik i straža.
Bilo je oko deset sati ujutro.
— Da, bilo je oko deset sati ujutro, velecijenjeni Ivane Nikolajeviču — rekao je profesor.
Pjesnik je rukom prešao po licu, kao čovjek koji tek što je došao k sebi, i vidio da je na Patrijašijskim ribnjacima večer.
Voda je u ribnjaku pocrnjela, i po njoj je plovio lagani čamac, i čulo se udaranje vesala i smijeh nekakve građanke u čamcu. Na klupama u alejama pojavila se publika, ali samo na svim stranama kvadrata osim na toj gdje su bili naši subesjednici.
Nebo nad Moskvom kao da je izblijedjelo i potpuno se jasno vidio u visini pun mjesec, ali još ne zlatan nego bijeli. Disalo se mnogo lakše, a glasovi pod lipama zvučali su sada mekše, večernje.
«Kako ja to nisam primijetio da je njemu uspjelo da izveze čitavu pripovijest?… — pomislio je Bezdomni začuđeno. — Evo već je večer! A možda on to i nije pripovijedao već sam ja jednostavno zaspao i sve to sanjao?» Ali mora se vjerovati da je profesor ipak pripovijedao, inače bi trebalo pretpostaviti da je to isto sanjao i Berlioz zato što je rekao pažljivo promatrajući strančevo lice: — Vaša je pripovijest vrlo zanimljiva, profesore, iako se ona uopće ne poklapa s biblijskim pripovijestima.
— Smilujte se — s prezirnim osmijehom odazvao se profesor — ako nitko drugi, a ono vi biste bar morali znati da se gotovo ništa od svega što je napisano u Bibliji nije nikada stvarno dogodilo, i ako se počnemo osvrtati na Bibliju kao na povijesni spomenik… — on se još jednompodsmjehnuo, a Berlioz se zaprepastio zato što je doslovce to isto govorio Bezdomnom dok su išli po Bronoj ulici prema Patrijaršijskim ribnjacima.
— To je tako — odgovorio je Berlioz — ali bojim se da nitko ne može potvrditi da se i to što ste nam vi ispričali stvarno dogodilo.
— O, da! To može tko potvrditi! — počevši da govori nepravilnim jezikom odazvao se profesor s neobičnom uvjerljivošću i neočekivano tajanstveno pozvao obojicu prijatelja bliže k sebi.
Oni su se s obje strane nagnuli k njemu, i on je rekao ali sada bez svakog stranog akcenta koji je kod njega, vrag neka zna zašto, čas nestajao čas se opet pojavljivao: — Radi se o tome… — tada se profesor bojažljivo ogle dao i progovorio šapatom — da sam ja osobno kod svega toga prisustvovao. Bio sam i na balkonu kod Poncija Pi lata, i u vrtu kad je on razgovarao s Kalfom, i na tribini, ali tajno, inkognito tako reći, tako da vas molim nikome ni riječi i u punoj tajnosti!.. Pssst!
Nastupila je tišina, Berlioz je problijedio.
— Vi… koliko ste vremena u Moskvi? — upitao je drhtavim glasom.
— Tek što sam stigao u Moskvu — rastreseno je odgo vorio profesor i tek sada su se prijatelji dosjetili da mu po gledaju kako treba u oči i uvjerili se da je lijevo, zeleno — sasvim ludo, a desno — prazno, crno i mrtvo.
«Eto, sve je jasno! — pomislio je zbunjeni Berlioz. — Došao je ludi Nijemac, ili je poludio upravo na Patrijaršijskim ribnjacima. Eto ti pripovijesti!» Da, stvarno je sve postalo jasno: i čudni doručak kod pokojnog filozofa Kanta, i luđačke riječi o suncokretovu ulju i o Anuški, i proročanstva o tome kako će glava biti odrezana, i sve ostalo — profesor je bio lud.
Berlioz je istog časa shvatio što treba da radi. Naslo— nivši se na klupu, on je iza profesorovih leđa namignuo Bezdomnome — nemoj mu se suprotstavljati, ali zbunjeni pjesnik nije razumio te znakove.
— Da, da, da — uzbuđeno je govorio Berlioz — uosta lom, sve je to moguće! Čak vrlo moguće, i Poncije Pilat, ibalkon, i ostalo… A da li ste vi doputovali sami ili sa suprugom?
— Sam, sam, ja sam uvijek sam — gorko je odgovorio profesor.
— A gdje su vaše stvari, profesore? — lukavo je pitao Berlioz. — U «Metropolu»? Gdje ste odsjeli?
— Ja? Nigdje — odgovorio je slaboumni Nijemac, žalos no i divlje lutajući zelenim okom po Patrijaršijskim ribnja cima.
— Kako? A… gdje ćete stanovati?
— U vašem stanu — odjednom je nehajno odgovorio luđak i namignuo.
