— Vrlo… vrlo mi je drago — promrmljao je Berlioz — ali, zapravo, kod mene će vam biti neudobno… a u «Me tropolu» su prekrasne sobe, to je prvoklasni hotel…
— A đavo također ne postoji? — iznenada se bolesnik veselo propitao kod Ivana Nikolajeviča.
— Ni đavo…
— Nemoj se suprotstavljati! — samo je usnama šapnuo Berlioz iza profesorovih leđa i pravio grimase.
— Ne postoji nikakav đavo! — zbunjen cijelom tom mo rom, uzviknuo je Ivan Nikolajevič ono što nije trebalo. — Eto muke! Prestanite zanovijetati!
Tada se umobolnik nasmijao tako da je iz lipe prhnuo vrabac koji je sjedio iznad njihovih glava.
— No, to je stvarno zanimljivo — tresući se od smijeha progovorio je profesor — što je to kod vas, štogod spome neš ničega nema! — Naglo je prestao sa smijehom i, što je sasvim razumljivo kod duševne bolesti, poslije smijeha pao u drugu krajnost, razdražio se i divlje viknuo: — Tako, znači, ne postoji?
— Umirite se, umirite se, umirite se, profesore — mr mljao je Berlioz, bojeći se da ne uznemiri bolesnika. — Sjednite na časak ovdje s drugom Bezdomnim, a ja ću samo otrčati na ugao i telefonirati, a zatim ćemo vas ot pratiti kamo hoćete. Vi ne poznajete grad…
Moramo priznati da je Berliozov plan bio pravilan: trebalo je dotrčati do najbliže telefonske govornice i javiti u ured za strance da eto, došljak iz inozemstva, konzultant, sjedi na Patrijaršijskim ribnjacima u stanju koje je vidljivo nenormalno. Neophodno je poduzeti mjere, jer će se inače desiti nekakva neugodna glupost.
— Telefonirati? Pa što, telefonirajte — žalosno se složio bolesnik i odjednom strastveno zamolio: — Ali vas molim na rastanku, povjerujte mi makar to da postoji đavo! Više od toga vas ne molim. Znajte da za to postoji sedmi dokaz, i to onaj najpouzdaniji! I on će vam se sada objaviti.
— Dobro, dobro — lažno ljubazno rekao je Berlioz pa se, namignuvši neraspoloženu pjesniku kojemu se uopće nije nasmiješila misao da čuva ludog Nijemca, uputio pre ma onom izlazu iz Patrijaršijskih ribnjaka koji se nalazi na uglu Brone i Jermolajevske ulice.
A profesor kao da je istog časa ozdravio i razvedrio se.
— Mihaile Aleksandroviču! — viknuo je za Berliozom.
Taj se trgnuo, okrenuo, ali se umirio mišlju da je njegovo i očevo ime poznato profesoru također iz nekih novina. A profesor je viknuo, složivši ruke u trubu: — Ako želite, odmah ću narediti da se brzojavi vašem ujaku u Kijev?
I opet se Berlioz trgnuo. Odakle luđak zna o postojanju kijevskog ujaka? O tome, sasvim sigurno, ni u kakvim novinama nije ništa napisano. Ehe, nije li Bezdomni u pravu? A što ako su dokumenti lažni? Ah, čudnog li subjekta. Telefonirati, telefonirati! Odmah telefonirati! Njega će tamo brzo raskrinkati!
I ne slušajući više ništa, Berlioz je otrčao dalje.
Tada, kod samog izlaza na Bronu ulicu, u susret uredniku podigao se s klupe onaj isti građanin koji se prije stvorio iz masnog znoja na sunčevu svjetlu. Ali sada više nije bio proziran, nego običan i tjelesni, i u sutonu koji se spuštao Berlioz je jasno vidio njegove brčiće poput kokošjeg perja, očice, ironične i polupijane, kockaste hlače, toliko podvinute da su se vidjele prljave bijele čarape.
Mihail Aleksandrovič je ustuknuo, ali se utješio mišlju da je to glupa koincidencija i da sada uopće nema vremena da o tome razmišlja.
— Tražite li obrtaljku, građanine? — napuklim tenorom» upitao je kockasti tip. — Ovamo izvolite! Ravno, i izićićete kamo treba. Dajte mi za ovo uputstvo za četvrt litre… da se okrijepi bivši regent! — Kreveljeći se, subjekt je snažnim zamahom ruke skinuo svoju džokejsku kapicu.
Berlioz nije slušao zamolbu i prenavljanje regenta, pritrčao je obrtaljki i uhvatio se za nju rukom. Okrenuvši je nakanio je već da stane na tračnice, kad li mu je u lice briznulo crveno i bijelo svjetlo: u staklenom sandučiću upalio se natpis «Čuvaj se tramvaja!» Istog časa doletio je tramvaj i zaokretao na novopo— loženoj liniji s Jermolajevske na Bronu ulicu. Zaokrenuvši i došavši na ravan potez, u njemu su se iznenada upalile električne svjetiljke, on je poletio i povećao brzinu.
Oprezni Berlioz, iako je stajao izvan opasnosti, odlučio je da se vrati iza pregrade, stavio ruku na obrtaljku, koraknuo unatrag. Tog časa njegova je ruka kliznula i odmakla se, noga je nezadrživo kao po ledu kliznula po kaldrmi koja je koso vodila prema tračnicama, druga je noga klecnula, i Berlioza je odbacilo na tračnice.
U nastojanju da se za nešto uhvati, Berlioz je pao na— uznak slabo udarivši zatiljkom o kaldrmu i uspio je vidjeti u visini, zdesna ili slijeva — više nije shvatio — pozlaćeni mjesec. Uspio je da se okrene na bok, istovremeno je hitrim pokretom pritegnuo noge k trbuhu i, okrenuvši se, ugledao je od užasa potpuno bijelo lice ženevozača, koje mu se približavalo nezadrživom snagom, i njenu crvenu maramu. Berlioz nije kriknuo, ali je oko njega očajničkim ženskim glasovima zajauknula cijela ulica.
