Dakle, Pilat se popeo na tribinu nesvjesno stišćući u šaci nepotrebnu kopču i žmirkajući. Prokurator nije žmirkao jer bi mu sunce palilo oči, ne! Nije htio ni pod koju cijenu vidjeti grupu osuđenika koje sada iza njega, on je to predobro znao, vode na tribinu.Tek što se bijeli plašt s purpurnom podstavom pojavio gore na kamenoj litici iznad ruba ljudskog mora, slijepom Pilatu udario je u uši zvučni val: «Haaa…» Počeo je tiho, rodivši se negdje u daljini, kod hipodroma, zatim je postao gromovit i zadržavši se nekoliko sekundi, počeo opadati. «Ugledali su me» — pomislio je prokurator.
Val nije još ni došao do najniže točke, kad je neočekivano opet počeo rasti, i ljuljajući se podigao više od prvog, i na drugom valu kao što na morskom valu kipi pjena, zakipio je zvižduk i pojedinačni ženski jauci, razgovijetni u tutnjavi. «Sad su ih doveli na tribinu — pomislio je Pilat — a jauci dolaze od toga što su prignječili nekoliko žena kad se gomila zalelujala naprijed.» Pričekao je neko vrijeme znajući da se nikakvom silom ne može prisiliti gomilu da utihne sve dok ona ne is— puhne sve što se sakupilo u njenoj nutrini i ne utihne sama.
I kad je taj čas nastupio, prokurator je podigao uvis desnu ruku i posljednji šum je otprhnuo iz gomile.
Tada je Pilat koliko je mogao udahnuo vrućeg zraka u grudi i povikao, a njegov napukli glas pronio se nad tisućama glava: — U ime cezara imperatora!…
Tada mu je u uši udario nekoliko puta željezni, odsječeni krik: u kohortama su vojnici strahovito viknuli, podigavši uvis koplja i zastave: — Živio cezar!!
Pilat je zabacio glavu i pružio je ravno k suncu. Ispod njegovih kapaka zaplamsala je zelena vatra, od vatre se ugrijao mozak i nad gomilom poletjele su promukle ara— mejske riječi: — Četvorica zločinaca, uhvaćenih u Jeršalajimu zbog ubojstva, podstrekivanja na nered i uvrede zakona i vjere, osuđeni su na sramotnu smrt — vješanjem na stupovima!
I ta će kazna biti sada izvršena na Ćelavoj gori! Imena zlo činaca su Dismas, Hestas, BarRabban i HaNocri. Eto ih pred vama!
Pilat je pokazao desnom rukom ne videći zločince, ali znajući da su oni tamo, na mjestu gdje moraju biti.Gomila je odgovorila dugim mrmorom kao da je začuđena ili umirena. Kad se mrmor stišao, Pilat je nastavio: — Ali od njih kažnjeni će biti samo trojica, jer prema zakonu i običaju, u čast praznika Pashe, jednom od osu đenih, po izboru Malog Sinedriona i po potvrđenju rim ske vlasti, velikodušni cezar imperator vraća njegov pre zreni život!
Pilat je izvikivao riječi i u isto vrijeme slušao kako mrmor postepeno zamjenjuje velika tišina. Sada nije ni uzdah, ni sušanj dopirao do njegovih ušiju, i čak je nastao časak kad se Pilatu učinilo da je sve unaokolo uopće nestalo. Njemu mrzak grad je umro i samo on sam stoji, a njegovo lice, uprto u nebo, pale okomite zrake sunca. Pilat je još podržao tišinu, a zatim je počeo vikati: — Ime onog koji će sada pred vama biti pušten na slo bodu…
Učinio je još jednu stanku, zadržavajući ime, provjeravajući da li je sve rekao, zato što je znao da će mrtvi grad uskrsnuli čim izgovori ime sretnika i nikakve druge riječi više se neće moći čuti.
«Je li sve? — bezvučno je sam sebi šapnuo Pilat. — Sve.
Ime!» I zakotrljavši slovo «r» viknuo je nad šutljivim gradom: — BarRabban!
Tada mu se učinilo da se nad njim sunce zveknuvši raspršio i vatrom mu zalilo uši. U toj su vatri bjesnili krikovi, vrisak, jecaji, smijeh i zvižduk.
Pilat se okrenuo i pošao tribinom nazad k stepenicama ne gledajući ništa osim raznobojne kocke na kaldrmi pod nogama da ne posrne. Znao je da sada iza njegovih leđa na tribinu poput grada lete brončani novčići i palmini plodovi, da u gomili koja urla, gnječeći se, ljudi dižu jedan drugoga na ramena da bi svojim očima vidjeli čudo kako se čovjek koji je već bio u rukama smrti istrgnuo iz tih ruku! Kako legionari skidaju s njega konopce, nehotice mu pričinjajući vruću bol u rukama iščašenim na preslušavanjima, kako se on mršti i uzdiše, a ipak smiješi besmislenim, ludim smiješkom.On je znao da u isto vrijeme straža već odvodi k pobočnim stepenicama trojicu sa svezanim rukama, da bi ih izvela na cestu koja vodi prema zapadu iza grada, na Ćelavu goru. Tek kad se našao iza tribine, u njenoj pozadini, Pilat je otvorio oči znajući da je sada izvan opasnosti osuđenike više nije mogao vidjeti.
U žamor gomile, koja se stišavala, umiješali su se i jasno čuli uzvici glasonoša koji su ponavljali, jedan na ara— mejskom, drugi na grčkom jeziku, sve što je s tribine rekao prokurator. Osim toga, do njegova sluha doletio je sitni, torokavi konjski topot koji se približavao, i zvuk trube koja je nešto kratko i veselo zatrubila. Tim zvukovima odgovorili su prodorni zvižduk dječaka koji su se nalazili na krovovima kuća u ulici što je vodila od trga k hipodromu, i krikovi «čuvaj se!» Vojnik koji je samotno stajao na čistom prostoru trga, uznemireno je mahnuo zastavom koju je držao u ruci, i tada su se prokurator, legat legije, povjerenik i straža zaustavili.
