O, kako bi likovao Ivan da mu se istražitelj javio ranije, makar, recimo, u noći na četvrtak, kad je Ivan mahnito i strastveno zahtijevao da saslušaju njegovu pripovijest o Patrijaršijskim ribnjacima! Sada se ostvarila njegova mašta da pomogne hvatanju konzultanta, on nije morao više nikoga progoniti, došli su k njemu upravo zato da saslušaju njegovo pripovijedanje o tome što se desilo u srijedu navečer.
Ali jao, Ivanuška se sasvim promijenio za vrijeme koje je prošlo od časa Berliozove pogibije: bio je spreman da bez odlaganja i ljubazno odgovara na sva istražiteljeva pitanja, ali se osjećala ravnodušnost i u Ivanovu pogledu i u njegovoj intonaciji. Pjesnika više nije dirala Berliozova sudbina.
Prije istražiteljeva dolaska Ivanuška je ležeći drijemao i pred njime su prolazile neke vizije. Tako je vidio grad čudan, neshvatljiv, nepostojeći, s blokovima mramora, isklesanim stupovima, s krovovima koji su blistali na suncu, s crnom mračnom i nesmiljenom Antonijevom kulom, s dvorcem na zapadnom brežuljku, koji je gotovo do krova utonuo u tropsko zelenilo vrta, s mjedenim, u sutonu blistavim kipovima iznad tog zelenila, vidio je oklopljene rimske centurije koje su išle uz zidove drevnoga grada.
U drijemežu pojavio se pred Ivanom u naslonjaču nepomični čovjek, obrijan, s izmučenim žutim licem, čovjek u bijelom ogrtaču s crvenom podstavom, koji je s mržnjom gledao bujni i tuđi vrt. Ivan je vidio i goli žuti brežuljak s praznim stupovima i poprečnim gredama.
A ono, što se desilo na Patrijaršijskim ribnjacima pjesnika Ivana Bezdomnog više nije zanimalo.
— Recite, Ivane Nikolajeviču, kako ste bili daleko od obrtaljke kad je Berlioz pao pod tramvaj?
Jedva primjetni ravnodušni podsmijeh dotakao je Ivanove usne i on je odgovorio: — Bio sam daleko.
— A onaj je kockasti bio kraj obrtaljke?
— Ne, sjedio je na klupi nedaleko od nas.
— Da li se dobro sjećate da on nije prilazio obrtaljki kad je Berlioz pao?
— Sjećam se. Ne. On je, zavaljen, sjedio.
Ta pitanja bila su posljednja istražiteljeva pitanja.
Poslije njih je ustao, pružio Ivanuški ruku, zaželio brzo ozdravljenje i izrazio nadu da će uskoro opet čitati njegove pjesme.
— Ne — tiho je rekao Ivan — više neću pisati pjesme.
Istražitelj se ljubazno nasmiješio, dopustio je sebi da izrazi svoje uvjerenje da je pjesnik sada u stanju depresije ali da će to uskoro proći.
— Ne — odazvao se Ivan, ne gledajući istražitelja nego u daljini obzorje koje se gasilo — to kod mene neće više ni kada proći. Pjesme koje sam pisao loše su pjesme i ja sam to sada shvatio.
Istražitelj je otišao od Ivanuške, dobivši vrlo važni materijal. Slijedeći nit događaja s kraja prema početku, konačno mu je uspjelo da se dokopa izvora iz kojeg su potekli svi događaji. Istražitelj nije sumnjao u to da su svi događaji počeli s ubojstvom na Patrijaršijskim ribnjacima.Dakako, ni Ivanuška ni onaj kockasti nisu gurnuli pod tramvaj nesretnog predsjednika MASSOLITa, fizički, tako reći, njegovu padu pod kotače nije nitko ništa pridonio.
Ali je istražitelj bio siguran da se Berlioz bacio pod tramvaj (ili je pao pod njega) jer je bio hipnotiziran.
Da, materijala je bilo već mnogo i znalo se koga i gdje da se hvata. Samo je stvar u tome što se ni na koji način nije moglo nikoga uhvatiti. U triput prokletom stanu br.
50 bez sumnje je, treba to ponoviti, netko bio. Ponekad je taj stan odgovarao čas zveketavim čas unjkavim glasom na telefonske pozive, ponekad su u stanu otvarali prozor, i čak više od toga — iz njega su se čuli zvuči gramofona.
Međutim, svaki put kad su u njega ulazili savršeno nikoga nije bilo. A bili su tamo ne jedanput, i u različito doba dana. I štoviše, hodali su po stanu s mrežom, istražujući sve kutove. Stan je već dugo bio pod paskom. Ne samo da su čuvali put što je vodio kroz dvorište u stubište nego i stražnji ulaz; štoviše, straža je bila postavljena na krovu kraj dimnjaka. Da, stan br. 50 bio je obijestan i tu se ništa nije moglo učiniti.
Tako se to vuklo do ponoći s petka na subotu kad je barun Majgel, odjeven u večernje odijelo i lakirane cipele, svečano ušao u stan br. 50 u svojstvu gosta. Ćulo se kako su baruna pustili u stan. Točno deset minuta poslije toga, oni su posjetili stan ne zvoneći na vratima, ali ne samo da nisu našli domaćine, nego nisu, što je već bilo sasvim neobično, našli u njemu ni traga ni glasa o barunu Majgelu.
Tako se to, kako je već rečeno, vuklo do zore u subotu. Tada su se priključile nove i vrlo zanimljive činjenice. Na moskovskom aerodromu spustio se putnički avion sa šest mjesta, koji je doletio iz Krima. Među ostalim putnicima, iz aviona se iskrcao vrlo čudni putnik.
